Živio rock’n’roll!

Jedna od čudnijih priča o ponovnim okupljanjima je priča o grupi New York Dolls. Zapravo još je čudnija priča o njihovom porijeklu, nastanku i djelovanju. Gotovo kompletna je postava imigrantskog porijekla, a ni socijalni problemi (rana smrt ili hapšenja roditelja te odrastanja u disfunkcionalnim obiteljima) nisu bili strana pojava.

Osnovani početkom sedamdesetih godina u Velikoj Jabuci, prihvatili su stil sviranja The Rolling Stonesa, s malo više nihilizma u priči. Gitarist Johnny Thunders je patentirao izrazito žestok i prljav zvuk gitare, koji su uspoređivali sa zvukom kosilice, a sve je to začinjeno još s malo ušminkanog androginog izgleda na koncertima, žestokim nastupima i reputacijom hodajuće katastrofe.

Prije potpisivanja prvog ugovora s diskografskom kućom već su sahranili prvog bubnjara (o njegovoj smrti postoji bizarna priča s alkoholom, groupijima, kadom punom hladne vode) Billya Murciu, a gitarist Johnny Thunders i nasljednik Murcie Jerry Nolan su se borili s teškim drogama tijekom cijelog života dok nisu preminuli 1991. (Thunders) odnosno 1992. (Nolan). Basist Arthur “Killer” Kane se mučio s alkoholom, da bi se s tog autodestruktivnog puta maknuo tek kada je prigrlio mormonsku vjeru krajem osamdesetih. Preminuo je 2004. od leukemije, samo nekoliko tjedana nakon ponovnog okupljanja preživjelih članova.

Početak diskografske karijere je bio također vrlo osebujan: u časopisu Creem su zaradili reputaciju najbolje i najgore rock grupe 1973. Tada su objavili svoj istoimeni debi, da bi iduće godine izdali “Too Much Too Soon”, koji proročki navještava prerani kraj. Još se nekoliko godina pokušavalo popraviti što se popraviti da,,da bi definitivan kraj notorne inkarnacije benda uslijedio 1977.

Na inicijativu možda njihovog najpoznatijeg fana, Morrisseya, ponovno okupljanje je uslijedilo 2004. koje je nakratko prekinuto smrću Arthura Kanea. 2006. objavljuju “One Day It Will Please Us To Remember Even This” (naslov je citat iz Vergilijeve “Enejide”), a ovih dana dočekali smo i njegova nasljednika. ‘Jer ja tako kažem’, prijevod je njihovog naslova i album zvuči upravo tako – samouvjereno, bahato u jednim, ranjivo i refleksivno u drugim trenucima.

“‘Cause I Sez So” je kolekcija strastveno odsviranih rock pjesama kakvu su mogli napraviti jedino ljudi ovakve biografije. Iako na pragu sedmog desetljeća života, “‘Coz I Sez So” posjeduje veliku količinu temperamentnih, iskričavih melodija, s malom količinom nečega što bi se moglo nazvati zamor materijala.

Johansen pjeva kao Jagger iz najcrnjih i najporočnijih dana (ili Jagger zvuči kao uspavani Johansen?). Njihovo životno iskustvo ih je ojačalo, a nekadašnja žestina i sklonost nihilizmu je zamijenjena konstruktivnijim pristupom i stilskom šarolikošću. I dalje se vozi u petoj brzini.

Obrada vlastitog klasika “Trash” izvedena je besprijekorno, potpuno promijenivši žanr, ali bit je ostala netaknuta. Producent je stari znanac Todd Rundgren koji je u istoj funkciji bio dok su snimali prvi album. U svoje je vrijeme bio poznat po brzini rada i ovdje je napravio odličan posao tako da album zvuči kao spontano, ali vrlo fokusirano.

Naslovna pjesma i “Muddy Bones” bi mogle napraviti nešto na top listama singlova, a ako to ne, onda će sigurno biti stalan dio koncertne liste, dok je “Better Than” sjajna ekskurzija u akustične vode. Ostatak je šarmantan, zarazno šlampav, ali žestok rock i sve u svemu, pristojna nadogradnja njihovog opusa iz sedamdesetih.

Osjeća se interakcija među muzičarima, što treba spomenuti tim više što je ista stvar bila tako jako odsutna na koncertu održanom 27.8.2007. na INmusic festivalu. Njihov je nastup tada bio sputan zbog mnogo problema s instrumentima, i samim time svirka je mogla dobiti ocjenu najviše solidno.

Reunion albumi, naročito kad su iz originalne postave jedan ili dva muzičara, često zvuče kao dobar pokušaj da se nešto snimi i da im nakon toga netko kaže: ‘A sada svirajte nešto što znate’. Srećom, s Dollsima to nije slučaj. Zašto? Jer ja tako kažem.