Domaća zadaća za bluzere

Bio bi red da za uvod spomenem štogod o osnivaču Crossroads festivala, Ericu Claptonu, no ne mogu napisati ništa novo o jednom od najvećih živućih gitarista, osobi koja utjelovljuje zadnjih 50 godina rocka i čije doprinose rocku, bluesu i prvenstveno gitari nije moguće izmjeriti.

Onaj grafiter u Londonu sredinom ’60-ih. je bio u pravu, Clapton stvarno jest bog.

Treći po redu Crossroads festival održan je ponovno u okolici Chicaga, sjedišta pokreta koji se razvio iz Delta bluesa i desetljećima poslije služio kao osnova modernog rocka na koji je uvelike utjecao blues. Bez Roberta Johnsona i kasnije Muddya Watersa, pitanje je bismo li danas čuli za Led Zeppelin, The Rolling Stonese, Jimija Hendrixa, Chucka Berrya ili samog Claptona.

Jednodnevni festival održava se u korist istoimenog centra za odvikavanje od droga na Antigui kojeg je Clapton osnovao nakon što se i sam borio s ovisnošću o heroinu, a nazvan je prema legendarnom raskrižju gdje je Robert Johnson prodao svoju dušu vragu za umijeće sviranja gitare.

Kao i prošlih godina, festival je popraćen i DVD-om koji osim samih nastupa praktički ne pruža nikakve dodatne mogućnosti. Tehnički gledano, ne mogu se požaliti – kvaliteta slike i zvuka je kvalitetna, DVD nije bogat ali odrađuje svrhu, a za razliku od koncerata mainstream zvijezda, kamera se koncentrira na izvođače i glazbu, ne pleše uokolo i publiku, njih tridesetak tisuća, hvata tek minimalno.

Popis imena impresivan je i za neupoznate sa žanrom, pa su tako nastupali i ZZ Top, B.B. King, John Mayer, Sheryl Crow, Ronnie Wood i Jeff Beck, dok je repertoar ipak bio rezerviran za blues, rock, country i bluegrass klasike, uz nekoliko originala.

Prvi disk nešto je koncentriraniji, a s njega bih naglasio odlične ZZ Top, jako dobru verziju “Lay Down Sally” s country naglaskom (Vince Gill, Sheryl Crow, odličan Keb’ Mo’, Albert Lee, James Burton i Earl Klugh koji je kasnije demonstrirao značaj jazz gitare) i John Mayer Trio koji je dokazao da je više od mesa za sredovječne mame željne bezopasnog middle-of-the-road rocka.

Između pjesama nalaze se kratki komentari vezani uz nekog izvođača ili samu glazbu, ništa previše posebno, a ponekad malo naporno kada glas komentatora nadglasava glazbu. Voditelj ceremonije bio je komičar Bill Murray koji je tek najavljivao izvođače, često odjeven poput Elvisa, Buddya Hollya ili Hendrixa, no misterij mi je zašto je izrezan njegov uvod u koncert gdje svira i s publikom pjeva Hollyevu “Not Fade Away”, ali pretpostavljam da je stvar u autorskim pravima.

S drugog diska izdvajam Derek Trucks & Susan Tedeschi Band i njihovu jako dobru obradu Joe Cockerove stvari “Space Captain”, nakon koje dolazi iznenađenje festivala, beskompromisno bluzerski Buddy Guy s Johnnyem Langom (koji zvuči barem 20 godina starije) i Ronniem Woodom (koji se ponaša barem 20 godina mlađe). Izveli su blues standard “Five Long Years” i Stonesovu “Miss You” u blues aranžmanu.

Nakon njih, Jeff Beck je zabrazdio u psihodelične vode i izveo akustičnu verziju “Nessun Dormu” u kojoj gitara zamjenjuje ljudski glas. Solidno, no možda malo kičasto i pretjerano. S obzirom da se radi o bluzerskom gitarističkom festivalu duge solaže nisu samo očekivane nego i željene, ali Beck je ostavio malo gorak okus, nisam siguran zašto, ali njegove svemirske verzije mi nisu sjele, na stranu njegove odlične sposobnosti sviranja.

Za kraj su ostale Claptonove suradnje koje variraju od prosječnih, “Hands of the Saints” s Citizen Copeom, do zanimljive verzije Hendrixove “Voodoo Child” u duetu sa Steveom Winwoodom. Zadnja, četrdeseta pjesma je B.B. Kingova “The Thrill is Gone”. Već oslabljeni King izveo ju je sjedeći, s cijelim ansamblom glazbenika, koji su na kraju izveli “Sweet Home Chicago”, no to je nažalost izbačeno s DVD-a. Za razliku od Johnny Winterovog nastupa, kojeg su morali praktički nositi na pozornicu, ova pjesma je zaista trebala biti uključena na DVD.

Preko neslužbenih kanala može se naći i audio-verzija koncerta koja je zbog male dodatne vrijednosti snimljenog videa možda bolji odabir za fanove bluesa i gitare. Loše opremljen DVD dobiva slabiju ocjenu jer zaista malo toga donosi, no izvođači i glazba su najbolje što ovaj žanr danas nudi i bez pretjerivanja mogu reći da je glazbeni svijet na gubitku ako je ovo, kako je Eric najavio, posljednji Crossroads festival.