Zašto tako bezvezan album?!

Hoobastank sam smatrao bendom koji je ulatio u najgluplje vrijeme i probao odsvirati neku mlačnu verziju nu-nečega s rockom i laganijim pjesmicama. Prvi album je bio poseban zbog malo prihvatljivijeg zvuka i kosookog pjevača, a tek s drugim su dečki pokazali da misle ozbiljno i da znaju odsvirati s mudima i sa stilom.

I onda na red dođe treći album koji mnogima pokaže vrijede li išta ili je sve slučajnost, a kod Hoobastanka sam bio siguran da će biti još bolji. Žao mi je, ali ispao je lošiji, ne samo od svih njihovih albuma, već i od većine rock albuma danas.

Prvi singl “If I Were You” apsolutna je kopijetina njihovog prvig singla “The Reason“ s prošlog istoimenog albuma. Neka ponosna laganica, koja je valjda htjela dokazat da je album opet sličan i da će opet biti slično uspješan. Mene s time nisu kupili, jer mi ni “The Reason“ nije bila spektakularna.

Ipak, pomislio sam da će ostatak biti dobar kao i na prošlom, ali dočekalo me nekoliko dobrih pjesama, nekoliko iritantnih dance-rock ritmova i nekoliko tipičnih fillera. Glup intro s vojnicima uveo nas je u nekakvu himnu o nezavisnosti “Born To Lead“.

Takva isfurana tema teško se uklapa u njihov stil, a osim tipičnih riječi o današnjoj svijesti ljudi i problemima svijeta, na “Inside Of You” primili su se tipičnog sexa, požude i nekakvog kvazi-kontroverznog degradiranja žena, koji im nikako ne pašu. I onda se u slijedećoj pjesmi zaklinje u ljubav cure koja ga ne želi. Isto tako im ne paše ni frajerski stav na najbržoj i smiješnoj “Without A Fight“.

Prvih par pjesama cijelo vrijeme ostavlja nekakav dojam koji tjera da se kaže ‘Pa, dobro, daj ajde, krenite više!’, a to su napravili tek na tipičnoj Hoobastank pjesmi “Good Enough” koja vraća malo života u sve. Ostale su se nekako utopile u pokušajima da pjesme ne budu ni žestoke, ni lagane, pa su onako iritantno čudne i nedorečene.

Tek na kraju albuma dolaze najbolje pjesme, što ovaj puta nije ispalo baš pametno, budući da najbolja “If Only“, malo lakša, ali energična, ne uspjeva podići album, koji je već davno uništen. Na kraju, nekakva laganica sa flautom “More Than A Memory” podsjeća na pjesmu “12 Cents” Ugly Kid Joea i završava albuma na nekako pristojan način, ali i željom da napokon završi.

Vjerujte, jako mi je žao što je ovaj album loš, jer, Hoobastank, iako zadnje vrijeme zvuči sve sličnije bendovima kao Yellowcard, nije bend koji bi kritizirao bez razloga. Njihov zvuk i kvaliteta prošlog albuma dali su mi nadu da će složiti nešto još bolje. A ovo što smo dobili je nekakva nedorečena čudna smjesa pjesama koje nemaju dušu, niti nekakav upečatljivi trenutak (uz nekoliko iznimaka).

Defitnitivno sam očekivao više, i nešto barem malo dublje i zanimljivije. Ništa od toga.