Zašto toliko volimo U2?!

Album “The Unforgettable Fire” iz 1984. donio je U2 po prvi puta suradnju s kasnije dugogodišnjim producentskim duom Brianom Enom i Danielom Lanoisom. Već se na njemu osjetilo da se sprema nešto veliko i moćno, nešto tako briljantno kao što je “The Joshua Tree“, pošto je U2 pokazivao veliki potencijal koji samo što nije eksplodirao.

Nakon dva solidna početna albuma dogodio se album “War” i pjesma “Sunday Bloody Sunday”, koja je izbacila U2 u samu elitu rocka, da bi se niz uspješnica nastavio s “Pride (In the Name of Love)” (dotad najvećim hitom) i albumom “The Unforgettable Fire”. Sve je to bilo samo predigra za njihovo najbolje izdanje “The Joshua Tree” iz 1987. čije je remasterirano reizdanje izašlo ovih dana povodom 20. obljetnice istoga.

Utjecaj i značaj ovog albuma je neizmjeran, što za sam bend a što i za samu glazbenu scenu, u kojoj se pokazalo da arena-rock može biti odličan i vrlo prihvatljiv širokoj masi. Za sam U2 “The Joshua Tree” je bio prekretnica nakon koje su znali da sve što dalje rade bit će štovano od velikog broja fanova, makar se uvijek neće slagati s njima, pa otud i ideja o jakim elektronskim dodacima tijekom 90-ih koji se mnogima nisu sviđali, ali znajući da će na koncertima i dalje moći slušati njihove najveće, bezvremenske hitove, ipak su prihvatili tu ekperimentalniju fazu jednog od najvećeg rock benda današnjice.

Izmišljati ‘toplu vodu’ o samom albumu, koji je često uvrštavan u sam vrh najboljih albuma svih vremena, ne bi imalo smisla, o njemu govore same pjesme, koje smo zasigurno svi neprestano pjevušili, ali ćemo i dalje misliti o njima, jer kad započne gotovo dvominutni uvod u “Where the Streets Have No Name“, svi zamislimo neki ugodan moment zviždeći melodiju, makar pjesma ima jake i ozbiljne religijske konotacije.

Slijedi ju pjesma jako dugačkog imena, ali meni osobno i najdraža, “I Still Haven’t Found What I’m Looking For” jer me samim naslovom podsjeća da se stalno mora gurati prema naprijed u potrazi na nečim boljim, a ne se samo zadovoljavati postojećim. U pjesmi ima ponešto gospel elemenata što je čini još više neodoljivom.

Najavni singl bio je njihov vjerojatno i najveći hit “With or Without You“, pjesma koja i danas nije izgubila ništa na svojoj emotivnosti i žaru, pjesma zbog koje trnci prolaze tijelom, pjesma uz koju su se mnogi zaljubili, ali i patili.

Nakon uvodnih petnaestak minuta slijede momenti koji zaokružuju cjelokupnu priču. “Bullet the Blue Sky” je vrlo psihodelična i agresivna, “Running to Stand Still” vrlo lagana i osjetljiva, a govori o ovisnici o heroinu, dok je “Red Hill Mining Town” nesuđeni treći singl što mnogo toga govori o njoj.

“In God’s Country” je nešto brža s vrlo zaraznim gitarskim poigravanjima, “Trip Through Your Wires” je prava bluserska u kojoj Bono svira usnu harmoniku, “One Tree Hill” je posvećena njihovom suradniku koji je poginuo u prometnoj nesreći, “Exit” je vrlo mračna, dok je posljednja “Mothers of the Disappeared” inspirirana političkim problemima u Južnoj Americi.

Drugi CD ovog obljetničkog izdanja ispunjen je svim mogućim raritetima, od različitih alternativnih verzija pojedinih pjesama, b-strana singlova i slično, što odaje još jednu stranu ovog albuma.

I na tom dijelu se može pronaći nekoliko vrsnih pjesama koje tada nisu uspjele izboriti bolji tretman, poput pjesme “Sweetest Thing” koja je prije nekoliko godina postala veliki hit prilikom promoviranja kompilacije “The Best of 1980-1990”.

Svaka pojedina pjesma na albumu ima svoju glavu i rep, u svakoj je Bono otpjevao svoje dionice na najbolji mogući način, s mnogo osjećaja i melodioznosti koju je kasnije još više iskresao, The Edge je nadodao svoj dio s nekoliko upečatljivih gitarskih riffova koji velikom lakoćom ulaze u uho, Adam Clayton je začinio album prebiranjem bas žica koje su dale gromoglasnost i širinu skladbama, dok je neumoljivi ritam na bubnjevima održavao Larry Mullen Jr.

Ovo je prava ‘dream-team’ ekipa u kojoj se ne smiju izostaviti nezaobilazni producenti Brian Eno i Daniel Lanois koji se tako glazbeno slažu s U2 da ih je milina neprestano slušati.

I na kraju, da se vratim na naslov “Zašto toliko volimo U2?!”… Odgovor je vrlo jednostavan, a možete ga potražiti na ovom ili bilo kojem drugom njihovom albumu!