Zamagljeni retrovizor

Možda ovaj naslov baš i ne priliči nekakvoj recenziji, ali tako mi je nekako najlakše opisati glazbu ovog dua iz Londona. Sjećanje na njihove pjesme mi je uvijek maglovito, kao da sam ih već negdje čuo, ali nisam siguran jesu li to bili baš oni ili pak nisu.

Uz to su njihove pjesme lako pamtljive, meni još lakše zaboravljive,
tako da se moram dobro pomučiti ne bi li se na kraju sjetio nekog
njihovog hit-singla.

Mojim mukama, što se tiče naprezanja sve ruzinavije memorije, izlaskom ove kompilacije njihovih najvećih hitova došao je kraj, ali problem da zapamtim iste pjesme nakon slušanja je ostao. E sad, prvo ću okriviti sebe jer kako ću napisati recenziju ako nisam u stanju sjetiti se pjesama koje trebam komentirati.

Kriv sam jer sam postao senilan, s druge strane možda su mi njihove pjesme previše slične jedna drugoj i ne previše konkretne i upečatljive. Možda. Ipak sam skloniji onoj verziji sa senilnošću, no čovjek si danas može pomoći Internetom i svim tim drugim digitalnim stvarčicama.

Turin Brakes su za one koji to nisu znali (i ja sam među njima) zapravo duo koji čine dva prijatelja iz djetinjstva, Olly Knights i Gale Paridjanian. Kad su se konačno riješili igračaka, škole i lopte, ovaj je dvojac u ruke uzeo gitare i 1999. godine, koja je i službena godina njihovog okupljanja (ako Internet laže, lažem i ja), objavljuju prvi singl i EP istoimenog naslova The Door. Simbolično ili ne, taj im je singl otvorio vrata pop scene i ovom kompilacijom hitova upravo slave desetogodišnjicu tog događaja.

Kao reprezentativni uzorak svoje desetljeće duge karijere izabrali su 17 pjesama koje smatraju tek prvim dijelom svog glazbenog opusa.

Sve su pjesme uglavnom u pop-folk akustičnom tonu i ujednačenom ritmu tako da već nakon uvodne “Painkiller” stječemo poprilično dobar dojam kakav je ostatak, što ne znači da album nisam poslušao nekoliko puta. Malo svježine donosi “Emergency 72” svojim malčice (da ne odu u klasični rock) bržim pop ritmom te električnom gitarom koja se poput sablasti pojavljuje jedino negdje u pozadini.

“Long Distance” jedan je od uspješnijih singlova Turin Brakesa, a također i zaštitni znak dua. Pjesma stvarno i zaslužuje taj epitet jer se snagom i upečatljivošću izvedbe najviše približila britanskim osjećano-pop-akustičnim prvacima Starsailoru. Slijedi slavljenička “The Door” (sretan rođendan!), pjesma doista i zvuči tako, kao da su je snimili prije deset godina i mogu slobodno reći da je svaka njihova sljedeća stvar slična ovoj.

Od onih koje tek malo odudaraju od ustajalosti uvijek sporog i akustičnog ritma izdvojio bih još “Over And Over” prvenstveno zbog koketiranja s bluesom, “Fishing For A Dream” te “Stalker” koja nakon što poslušate 14 izrazito sporih i akustičnih pjesama zvuči kao da vam je netko slučajno pustio Rammstein, ali zapravo je riječ tek o malo bržoj pop pjesmi, s vokalnom izvedbom u kojoj se naslućuju primjese bijesa i agresije (ipak pjeva samo o ljubavi) te su ovog puta iznenadili sve stavivši akustičnu gitaru u pozadinu. Rijetko, ali događa se.

Kompilaciju završavaju u istom ritmu u kojem su i počeli – laganim i sporim “Last Chance” i “Ether Song“.

Netko će se možda zapitati zašto sam ih ocijenio s tri zvjezdice. Ne znam niti ja točno. Možda zbog respekta prema upornosti, konstanti, ljubavi prema glazbi, akustičnim gitarama, ljubavnim stihovima i dva-tri hit singla. Meni dovoljno, jer se novi bendovi brzo pojavljuju, većina od njih još brže nestaje ili mijenja stilove ili ono najgore dobije Chris Cornell sindrom, ali Turin Brakes ništa od toga nisu napravili jer vjeruju u ono što rade, a u vjeri je spas.