Zadnji čavao u lijes Coal Chambera

Svaki čovjek nosi svoje probleme, svoje slavne trenutke i po nečemu ih se pamti dok god su živi. Posebno to vrijedi za ljude koje ne poznaju samo njihovi prijatelji, već ih znaju fanovi i glazbeni/filmski zaljubljenici. Netko je zadovoljan sa stvarima koje su ih obilježile, a netko bježi od svoje prošlosti.

Isto tako, istetovirani luđak Dez Fafara može snimiti još tisuću albuma, ali svi će se uvijek sjećati da je on počeo u onom nu-metal bednu prepunom čudaka – Coal Chamber. Čovjek je s njima pobrao određeni kredibilitet i slavu, a sad, je li mu drago kad ga netko poistovjećuje s bivšim bendom – ne ovisi o njemu.

Sudeći po glazbi kakvu radi njegov današnji Devildriver, čini se da je ipak pobjegao miljama daleko.

Puno ekstremniji i beskompromisniji metal Devildrivera slušamo već na trećem albumu, a čak i danas, godinama nakon osnutka, na njih se lijepi etiketa ‘bend pjevača iz Coal Chambera’. Sada, nakon izlaska njihovog uvjerljivo najboljeg albuma, mora se reći da ovo definitivno nije bend jednog čovjeka, a čak ponajmanje pjevača Dez Fafare.

Naravno da im je on donio popularnost i šansu da se iskažu, ali pjesme pišu zajedno i demokratski pa bi se iz svega dalo reći da su apsolutne zvijezde instrumentalisti – gitare i bubanj. Album je cijeli ispunjen nevjerojatnom slušljivošću za bend koji svira kombinaciju deatha, trasha i metalcorea.

Beskompromisni blast beat-bubnjevi i čudovišni riffovi potekli iz švedske škole nositelji su cijelog benda, dok je Dez odurlao i odvrištao svoje, taman toliko da ispuni pjesmu, ali i da se ne trebate previše zamarati njegovim osvetničkim riječima i porukama protiv religije.

“Clouds Over California” pokazuje da su magistrirali ono što su vježbali na prva dva albuma, “These Fighting Words” zvuči baš kao i naziv pjesme, samo malo sporijeg ritma, ali uz jednaku količinu zla su i “Head on to Headache” i “Monsters of the Deep“.

Ma čak se i nema što previše filozofirati nad pojedinim pjesmama – ovo je uravnotežen album na kojem nema neke loše ili glupe stvari, ali isto tako nema ni neke koja je posebno dobra i zaslužuje hvalospjeve. Tu i tamo Dez postane malo dosadan s pjevanjem, a nekako mi primitivno djeluje i dio na “Horn of Betrayal” koji ima bridge preočito napravljen da bi se na koncertu moglo reći ‘let me see your fucking hands in the air‘ i natjerati sve da plješću u ritmu bas bubnja.

Album nije uopće naporan, što često zna biti slučaj kod bendova koji ne žele niti jedan lagani dio, a unatoč snazi i žestini uopće mu ne fali melodije (još jedne pohvale gitaristima Mike Spreitzeru i Jeff Kendricku). Pjesme nude više kompleksnosti nego dosad, ali još uvijek su na super poziciji između ekstremnosti i mainstreama (naravno, ne baš onog Enrique Iglesiasa).

Nisu uopće napravili nešto novo i preoriginalno, ali izmiješali su svega što čini žestoku glazbu i u cijeloj priči mislim da odlično pogađaju kako bi moderni, ali brutalan metal trebao zvučati 2007. godine.

Super riffovi i dijelovi omogućili su mi da se napokon dobro i neopterećeno zabavim uz nešto ovako glasno i moćno. Sigurno njihov najbolji album.