Zabranjeno pušenje je sve sentimentalnije

Postoji urbana legenda prema kojoj se glavna autorska poluga Pušenja Sejo Sexon, došavši u Zagreb iz Sarajeva u sredini devedesetih, zatekao u prostoriji do koje je marljivo vježbala gajnička rock institucija Hladno pivo. Pivo je u to doba sviralo mnogo pjesama Pušenja, što je Sexona potaklo da nastavi priču sa Zabranjenim pušenjem nakon što je vidio utjecaj svoje grupe na mlađe generacije. Poslije je Mile iz Piva gostovao na slavljeničkom koncertu Pušenja u Sarajevu, kad je otpjevao “Lutku sa naslovne strane”.

Nekako je sudbina htjela da otprilike u isto vrijeme svoje albume izdaju Mile Kekin i Zabranjeno pušenje. Ne čudi da su i jedan i drugi progovorili na sličan način o sličnim temama. Nekad su sredovječni muškarci (pada mi na pamet Mick Jagger dok je još bio sredovječan) težili tome da zvuče ljepše i mlađe, poput kakvog pastuha presretača na špici, a danas su sredovječni muškarci Mile i Sejo zabrinuti svijetom koji ih okružuje. I jedan i drugi nisu neskloni Springsteenovskim rješenjima, i jedan i drugi će se s nostalgijom osvrnuti na bolju prošlost. I jedan i drugi ne žele ni pod koju cijenu prihvatiti puzajući šovinizam koji se pristojno udomaćio na ovim prostorima. Pitak zvuk albuma daje Sexonu prostor da ugrize kakvim otrovnim stihom i ostane pristojan i mio.

U odnosu na prethodne albume Pušenja, “Muzej revolucije” i “Radovi na cesti“, “Šok i nevjerica” inklinira prema mainstream rocku, iako ima nekoliko neobičnih stilskih ekskurzija. “Upucao sam šerifa Buzu” je možda šarmantan, ali ipak nejak pokušaj revitalizacije naslova “I Shot the Sheriff” Boba Marleyja, odnosno pokušaj da napravi “Zenicu” s drugačijim predloškom.

Ovo je, nakon “Sabaha sa šejtanom” i “Hodi da ti čiko nešto da” vremenski najdulji studijski album Pušenja i spada u onu kategoriju “što bi bilo da je bilo kraće”, uz odgovor sebi u bradu “bilo bi bolje, ali nemoj da to netko čuje”. Album je rađen u skladu s filozofijom kolege mislioca i pregaoca Elvisa J. Kurtovicha koja kaže kako Sarajlija ima svugdje po svijetu, pa čak i u Sarajevu. Iz te vizure kreću prve tri pjesme na albumu “Svjetla Sarajeva”, “Kupi nas Ali” i “Irska”. Potonja je nježna posveta novom domu brojnih građana s područja nekadašnje Jugoslavije koji iz principa ne žele živjeti u blagostanju novonastalih država. U toj pjesmi show krade nova članica, flautistica, vokalistica, saksofonistica i klavijaturistica Lana Škrgatić, u “Kupi nas Ali” se može čuti Saasja, a u “Svjetlima Sarajeva” – Damir Imamović.

Sejo je vezan za svoje rodno Sarajevo poput Springsteena za New Jersey ili Lou Reeda za New York, i kako se ovdje ispovijeda, Sejina ljubav prema Sarajevu je podjednako i ljubav i dijagnoza. Koliko god volio taj grad, često se osjeća usamljen i neshvaćen, no tu je njegov bend da mu pomogne nositi se s time. Sudeći po albumu, Sejo se s time nosi – svakako. Nekad zvuči kao vitalan prvoborac u borbi protiv zatupljivanja, a nekad kao da je od svega digao ruke i kao da je odlučio napisati nešto za cajke kako bi si kupio bolji auto. Glazbenu popudbinu naslova “Amilina pjesma” bilo je teško za očekivati na albumu Zabranjenog pušenja. Možda je to najava neke buduće suradnje sa Severinom ili Ministarkama, no niti ovakva pjesma nije novitet, što će znati slušatelji “Radova na cesti” koji su preživjeli “Egzotične ljepotice istoka”.

Pitanje je hoće li “Ko” biti radijski hit, ali kada Sejo na koncertu zaurla: “Ajmo, Garmisch-Partenkirchen”, ruke, upaljači, mobiteli će biti u zraku i nježno će se njihati, a dežurnim cinicima poput potpisnika ovih redova bit će teško ostati po strani. Isto vrijedi i za “Sve po starom”, zaključnu pjesmu, mainstream rock baladu, koja ima malo veze sa starim Pušenjem ali je u njoj ostavljen osobniji pečat – Sexon je, kako vrijeme odmiče, sve sentimentalniji, i sve mu je važniji njegov mali osobni mikrokozmos i koju je, kako stara reklama kaže, teško čuti samo jednom.

Ukratko, novim albumom Zabranjeno pušenje ne mijenja svijet, ali ga i dalje pokušava učiniti boljim i pitomijim mjestom. Album nije bez mana, no teško je ostati ravnodušan na Sejin čarobni trokut Stones-Springsteen-sevdah i odlutati u vrijeme kad su ljudi bili otvoreniji i spontaniji.