Mile Kekin: Intimni vremeplov

Sudeći po Kekinovom izričaju, smjeru nedavnih pjesama Hladnog piva i medijskim istupima, bio sam gotovo siguran da će “Kuća bez krova”, Kekinov drugi solo album, biti prožet političkim doskočicama, komentarima na situaciju u zemlji i naramkom fora. Možda sam očekivao one-man-Dubiozu kolektiv, red humora i red “svi su oni isti, ali sve dok možemo popit pivu bit će nam ok”.

“Kuća bez krova” je ipak vrlo intimno djelo, politika je ovdje samo u tragovima i uvijek u osobnom kontekstu, a većina pjesama mogu se izuzeti kao epizode, isječci iz Miletovog života, od odrastanja do prvih ljubavi i na kraju strahom za budućnost. Dobro odabrani prvi singl “Reno 4” možda je najbolji primjer kompletnog albuma, nostalgija zapakirana u stari auto, odnosno dogodovštine vezane uz takav simbol slobode. Tu su skripte iz fakultetskih dana na sjedalu, referenca na prvi CD Hladnog piva, ali tema je, kao i na većini pjesama, žena.

Nostalgija se osjeća i kad se ne spominje i svaka stvar ima lajtmotiv Kekinove generacije, od već spomenutog starog Renaulta četvorke, do referenci na Zagora ili nostalgične slike mokrog betona pod užeglim suncem negdje u Gajnicama.

Naslovna “Kuća bez krova” i “Beton” automatski oboružavaju i spuštaju gard baš zbog stvaranja takvih intimnih slika, odabranih ne zbog rime ili stila, nego jer su to slike koje Kekin vidi kad zatvori oči.

Album se teško može uspoređivati s ostavštinom Hladnog piva, ali Miletov potpis je jasan, makar to bila šank-poezija toplog bureka (od HP: “Pijan”, s ovog albuma: “Konj”) ili sjedanje u automobil i vožnja u suton (“Motor”, “Reno 4”) i skidanje zvijezda s neba (“Superman”, “Samo moja”).

“Atlas” je uz “Atlantidu” jedina manje intimna stvar na albumu koja se odagnala zovu nostalgije. Iako je bar malo politička, sigurno je suptilnija od “putujem bez GPS-a s nebesa” u svojoj kritici okolnosti koje tjeraju ljude na bijeg iz zemlje. Lako je zaključiti da je barijera iz “široka rijeko / pusti nas preko / znam da nas ne čeka zemlja meda i mlijeka” bar šengenska granica, ali Miletov bijeg je više mentalni od fizičkog, ponajviše od mentaliteta i “vječnih ponavljača grešaka svojih predaka”.

Osim toga odudara odličnom instrumentalnom pozadinom, zborskim pjevanjem, harmonikom, trubom, klavirom, (ako sam dobro uhvatio) mandolinom i dovoljno pozadinskih vokala da pokrije svih 10 pjesama albuma. Ponegdje se zalomio gitaristički riff, no album se temelji na springsteenovskoj kombinaciji gitare i klavira te ponekad zvuči kao daleki rođak Zabranjenog pušenja, s tim da je na kraju uvijek premoćan fokus na vokalu.

Bajagino gostovanje na “Atlantidi” je značajno zbog nedavnih besmislenih prepucavanja oko njegovog gostovanja u Karlovcu, a pjesma služi više za odricanje od nacionalizma nego društveni komentar ili “ko nas zavadi” 21. stoljeća. Kekin i Bajaga se proglašavaju apatridima, ljudima bez domovine, zastave i himne, pozivajući se na stara plemena Azri, za još malo doze nostalgije.

“Kuća bez krova” nije kompleksan ili slojevit album, nema previše mudrovanja pored izvlačenja starih slika i događaja, ali je krajnje intiman i očita je Kekinova namjena da ga napiše za sebe i zbog sebe, autobiografski. Bilo bi ga lako nakon jednog slušanja otpisati kao sredovječna laprdanja ostarjelog pankera, ali unatoč klišejima album će sigurno odzvanjati mnogima koji se nalaze u njemu, bilo na zadnjem sjedištu starog auta ili ispred nove kuće bez fasade. Za nas ostale tu su ona prva tri (ajde, četiri) albuma od Hladnog piva.