Protestno pismo industriji nejednakosti

“Znam da se ništa bitno neće promijeniti i kada kažeš stvari. Ali, iz nekog razloga, lakše mi je kada to kažem, nego kada prešutim. Jednostavno, tako se osjećam bolje”, izjavio je frontmen Zabranjenog pušenja Davor Sučić alias Sejo Sexon u intervjuu za portal depo.ba prije nekog vremena, zvučeći dosta rezignirano.

Njihov novi album “Muzej revolucije”
pokazuje da je to bila samo prolazna faza u Sejinom životu, jer za
razliku od gornje izjave, “Muzej revolucije” je pun skrivenih i manje
skrivenih Sejinih namjera da se potuče sa svima koji mu nanose nelagodu.

“Ako niste moje solucije, eno vam muzej revolucije”, obrecnut će se Sexon već u prvoj, naslovnoj pjesmi na albumu. Riječ je možda o najvažnijoj njihovoj ploči još od “Fildžana viška” koja prikazuje Seju i bend u fazi kada doktorski precizno dijagnosticiraju produkte društvenog uređenja koje je naslijedilo socijalizam osamdesetih i tranziciju devedesetih i koje možemo nazvati industrijom nejednakosti, zbog nesposobnosti takvog uređenja ili sistema da zaštiti one u slabijem položaju, bili oni kakva manjina, ili ranjiviji, siromašniji ili bolesni.

Atmosfera pjesama Sexona i prijatelja nikad nije bila oporija i ciničnija, štoviše, “Muzej revolucije” se može shvatiti kao “Pozdrav iz zemlje Safari” u negativu. Pjesme sa “Safarija” su se satirično odnosile prema socijalizmu (“Dan Republike”, “Srce, ruke i lopata”), te su mladenački romantično, u pozitivnom kontekstu gledale na mafijaše (“Hadžija ili bos”). Na “Safariju” se nalazi i oda prijateljstvu (“Dobri jarani”).

Ovdje je obrnuto, lovci u mutnom i hohštapleri su jasno portretirani s crnim tonovima, a vremena otprije dvadeset i više godina su opisana kao ljepša prošlost. Na “Muzeju revolucije” motiv prijateljstva se pojavljuje u kontekstu gdje se miješaju razočarenje, krivnja, beznađe i zakašnjela briga (“Ustanova”).

U postav “Muzeja revolucije” ulaze i pjesme o karakterima koji su postali bitni samo zbog njihove sposobnosti da se dobro prodaju ili zbog sposobnosti da dosljedno primjenjuju zakone sile (“Modni guru”, “Prigodne riječi“), kao i o onima koji nisu uspjeli u životu iz bilo kojeg razloga (“Ustanova”, “Kad Sena pleše“).

Gore navedeni argumenti potkrjepljuju tezu da je riječ o vrlo bitnoj ploči za rock scenu koju čine nekadašnje republike nekadašnje Jugoslavije, iako sam album nije bez mana, niti u liričnom niti u glazbenom području. “Muzej revolucije” donosi gomilu sjajnih, angažiranih stihova kakve smo do sada mogli čuti samo kod TBF-a, Ede Maajke ili još ponekog repera, dok su rockeri ovako direktan govor uglavnom izbjegavali (doduše, pada mi na pamet “Fred Astaire” Pipsa, ali to je bilo prije 12 godina).

Kad već govorimo o stihovima, treba spomenuti stihovno najslabiju točku, a to je prvi singl “Modni guru“. U svakom slučaju, modni gurui, ili kako se već prozivaju, jesu likovi koji svakom društvu trebaju kao ribi bicikl i sjajno je da se netko sjetio to napasti. Veći je problem što se doima da je glavna točka napada na hipotetskog “Modnog gurua” nešto što je u toj priči najmanje bitno – seksualna orijentacija.

Drugi nedostatak “Muzeja revolucije” je njegova žestina. Naravno, angažirana ploča traži bučnu, zveckavu, bezobraznu svirku, no žestoke gitare stvaraju povremeno lošu kombinaciju sa Sejinim vokalom koji je za takve stvari ipak preemotivan i pretopao (izuzetak su nježnije stvari poput “Samir-time” u kojima se Sučićev glas sasvim dobro snalazi).

Treće, povremeno možemo čuti kako Pušenje svira previše nepotrebnih nota, što je najčujnije u “Ustanovi” (inače sjajnoj stvari) kada na red dođe dio “Al’ i meni i njemu jasno je sasvim, da kasnim” koji stvara više intenziteta po pitanju frekvencija nego po pitanju emocija i kod malo zahtjevnijih i profinjenijih slušatelja poništava sav onaj dobar autorski trud u refrenu i strofama. Slično je i sa stvari “U gradu u kojem nisam rođen” (koja priziva duh “Straže pored Prizrena”) i sekcijom “Movement of Jah people”.

“I to nije ono staro Pušenje prije 20 godina”, pobunit će se mnogi, što je Sučiću zabavno slušati otprilike kao svima nama kada nam dođe neka ‘teta’ i kaže: “Kako si bio sladak prije 20 godina”. Čim je Sučić napravio ovoliko angažiranu poču, znači da mu je stalo do publike.

Teško da će “Muzej revolucije” unijeti revoluciju u prostore regije, regiona, ili da prostite, bivše Jugoslavije, ali bi mogao kroz oštru i nedvosmislenu kritiku potaknuti mlade ljude i mlade rock bendove da ne konzumiraju plodove divljekapitalističkog umišljanja, smišljanja, domišljanja ili razmišljanja, nego da glasno i jasno kažu kako stvari stoje.

Da se ovo izdanje pojavilo u svibnju 2009., u jeku studentskih protesta, sigurno bi “Muzej revolucije” bio veliki hit među štrajkašima sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.