Vrlo lijepo putovanje

Ako gledamo stvaranje muzike, najdruželjubiviji žanr su jazzeri. Oni se fino nađu i sviraju. Ako je dobro, snimi se, ako nije, proba se opet, promijeni se društvo (ili piće, rekli bi cinici), pa ispadne nešto bolje.

Album “Round Trip” sadrži 9 instrumentala prosječnog trajanja oko 5 minuta, što i nije toliko puno. “Round Trip” je umjetnički eksperiment hrvatske neprofitne organizacije Liburnia Jazz. Snimila ga je gomilica sastavljena od Elvisa Stanića, Andree Vicary (glasovir, UK), bubnjara Hriste Yotsova (Bugarska) i basista Rica de Jeera (Nizozemska). Pripomogao im je Slovenac Primož Fleischman na saksofonu.

Kad se u glazbi i umjetnosti čuje riječ eksperiment, općenito to znači da je umjetniku inspiracija došla na nulu i da se sprema lansirati neku bjesomučnu artističku izdrkotinu nazvanu pretencioznim imenom (na primjer ‘Poniranje u dubinu unutarnjeg svijeta apstrahirane anksioznosti uslijed gubitka stabilnosti međusobne interakcije s jednom ženom suprotnog spola zbog poremećenog mjesečnog ciklusa i manjka tampona’) u koje će upakirati jedno veliko ništa. Srećom, sa Stanićem i društvom to nije tako, oni na ovoj ploči slave ljepotu sviranja.

Multinacionalna kompanija svirača s ovog albuma je stvorila razigranu i neopterećenu jazz-ploču koju bi mogli zavoljeti i oni koji o jazzu imaju stereotip kao o dosadnoj muzici. Neke bi skladbe s ove ploče taj stereotip efikasno mogle dovesti u pitanje.

Najviše je šarma skriveno u “Ju te san se zajubija” s neodoljivom i romantičnom harmonikom kao leitmotivom (svira je Elvis, uvjerljivo kao Presley). Osim jedne pjesme Boška Petrovića (“Sky Over Grožnjan“) ostatak su autorska djela koja sasvim fino korespondiraju međusobno i ne ‘tuku se’: čine cjelinu i pristojno se nadopunjavaju, a autori su vrlo demokratski podijelili svoje doprinose (do dvije autorske skladbe od svakog).

“Round Trip” je ploča koja možda nema visoko postavljene artističke ciljeve (možda joj je to mana), ali ono što pruža je zadovoljstvo muziciranja i bilježenje jednog trenutka kada se ozbiljnost u pristupu i zaigranost susreću u omjeru pola-pola i niti jedna od ove dvije karakteristike ne gubi na snazi prisustvom ove druge.