Vrhunski oproštajni album

Švedska je već nekoliko desetljeća jedan od najjačih izvoznika odličnih bendova, no koji zbog marketinga nikad ne mogu nadmašiti bendove iz Britanije i Amerike. Šteta, jer bismo tada mogli više uživati u dobroj glazbi, a ne samo u onoj stereotipiziranoj koju nam te nacije preporučaju.

Od 1995. kada su nastali, The Soundtrack Of Our Lives skupljali su same pohvale, albumi su im odlično ocijenjeni, publika ih je prihvatila gdje god su došli, čak su imali i najavnu špicu za onu američku parodiju imena WWF. Ipak, nikad se nisu uspjeli izdići iz kategorije ‘izvrsnog švedskog benda’ u svjetsku klasu, a glavni razlog je zemlja porijekla jer glavnom marketingu nije fora prodavati nešto što nije domaće (zato i mi imamo dugogodišnju akciju “Kupujmo hrvatsko”).

Nakon dva zanimljiva albuma koja su većinom dobro kotirala samo u Švedskoj, 2001. slijedi veliki skok u karijeri benda. “Behind the Music” trebao je biti album prekretnica, album koji će ih dići u elitu. Kritika je bila jednoglasna, braća Gallagher su ih obožavala, pa su pametno iskoristili to i krenuli s Oasis na turneju, ali… Gdje je bio netko da ih još dodatno progura? To se pitaju i mnogi naši bendovi…Uslijedio je “Bigtime” i možda najprosječniji album “Origin Vol. 1” koji su ispravili dvostrukim albumom “Communion” četiri godine kasnije. U to vrijeme i do novog albuma izdane su još neke kompilacije, ali nedavno je bend objavio tužnu vijest da će im “Throw It To the Universe” biti zadnji album, te da nakon promotivne turneje prestaju s radom kao The Soundtrack Of Our Lives. Prava šteta.Mogli biste se pitati u čemu je fora s The Soundtrack Of Our Lives, zbog čega toliko hvale za njihov rad. Razlog je jednostavan. Pokazali su cijeloj plejadi britanskih pop rockera kako se britpop može osvježiti i biti relevantan žanr, a ne samo da odiše nostalgijom za ’90-ima. Nije čudo što su Gallagheri to shvatili kada im je počelo opasno štekati nakon užasnog albuma “Standing on the Shoulder of Giants”, pa su im učenici postali glavni uzori koje nikad više kreativno nisu dostigli koliko god se trudili.

“Throw It To the Universe” ima sličnu glazbenu priču kao i svi raniji albumi benda, a to su sing-along pjesme izrazito zaraznih psihodeličnih melodija i često velikih refrena obogaćenih nizom nekonvencionalnih instrumenata na klasičnoj bazi rock benda. Njihov osjećaj za pjesmu nikad nije dolazio u pitanje, pa tako i ovaj album obiluje velikim pjesmama na koje se lako zakačiti, a tome uvelike pridonosi i vrlo baršunast vokal glavnog pjevača Ebbota Lundberga.

Najveću izražajnost bend pokazuje u skladbama baladnog karaktera koje su vrlo smirujuće, opuštajuće, prelijepe… To se ponajviše može iščitati pred kraj albuma koji mnogi današnji izvođači koriste kao trash dio jer malotko presluša album do kraja. The Soundtrack Of Our Lives nisu takvi već su s “What’s Your Story?” i “Shine On (There’s Another Day After Tomorrow)” pružili vrhunski oproštaj od svih koji su ih dosad voljeli. Nije sve gotovo, sutra je novi dan.

Naslovna pjesma “Throw It To the Universe” ujedno otvara album, a zvuči kao klasična space akustična skladba benda gdje istovremeno upoznaju slušatelja da su oni stvarno soundtrack njegovog života. Pred kraj pjesme, u retro štihu započinju gitarske solaže koje su uklopljene u vrlo psihodeličnu cjelinu.

Sljedeća “You Are The Beginning” pripada u sam vrh pjesmarice benda s kojom započinje oproštaj od fanova. Kroz nju kao da su opisali sav svoj trud tijekom godina i da sada smatraju da su došli do točke gdje bi sve morali samo ponavljati, dok fanovima prepuštaju bolju budućnost u nadi da ćemo se opet sresti.

Slijedi je “When We Fall” koju nose srednjovjekovni žičani instrumenti i bombastični refren, “Where’s The Rock?” ima nešto brži ritam dok su gitare posložene skoro kao kod mariachija. “Freeride” ima štih beatlesovske psihodelije, a “Waiting For The Lawnmowers” zvuči kao lagani intro pred drugi dio albuma.

Drugi dio započinje pjesmom “Faster Than The Speed Of Light” kojom kao da su željeli pokazati Englezima kako ih lakoćom mogu pobijediti na gostujućem terenu. Već samim naslovom može se osjetiti asocijacija na Coldplay, dok zvukovno pjesma pokazuje kako je britpop otišao kvragu nakon famozne bitke Oasisa i Blura sredinom ’90-ih.

Do kraja albuma bend se obraća s nekoliko vrlo popularnih tema koje često znaju zamarati običnog čovjeka koji ne želi biti dio medijske manipulacije (“Reality Show“), živjeti u današnje vrijeme modernih tehnologija i užurbanog načina života (“Busy Land“), razmišljati o prolaznosti (“If Nothing Lasts Forever“) ili izgubljenosti (“Solar Circus“).

Još na početku karijere dečki su rekli da će im vrhunac karijere biti 2012. godina. Ona je tu i nisu pogriješili.

Od prvih albuma naovamo kao da su trenirali što sve mogu napraviti da bi dočarali svoju bajku o skandinavskoj verziji britpopa gdje oni kao Vikinzi pokoravaju Otok. Svakim albumom su se malo mijenjali u želji da postignu i svjetski uspjeh, a kada on ipak nije došao počeli su ponovno pružati ono po čemu su i postali poznati izvan Švedske.

Danas “Bigtime” i “Origin Vol. 1” možemo shvatiti kao pokušaj da budu švedski odgovor na Oasis koji bi volio krenuti jednakim stadionskim proporcijama. Na svu našu sreću, a njihovu žalost, nisu uspjeli u tom naumu, već su se okrenuli onome što najbolje znaju, a to je skladanje predivnih pjesama. “Communion” koji jest možda malo predugačak, a posebno “Throw It To the Universe” najbolji su dokaz za to.

“Throw It To the Universe”, kada ga se bolje pročita, jasan je oproštaj benda od ovog svijeta. Na početku pjesme govore o počecima benda i njegovom laganom razvoju do trenutka kada počnu pričati da više ništa novo ne mogu ispričati, a da sami sebe ne repriziraju. Možda bi The Soundtrack Of Our Lives trebao biti uzor mnogim bendovima koji potkradajući sami sebe i dan-danas masno zarađuju na uštrb stare slave umjesto da su zaključili svoje karijere.

Da, možemo biti tužni što The Soundtrack Of Our Lives zaključuju svoju karijeru, ali kroz ovih petnaestak godina mogli smo uvelike uživati u njihovoj glazbi. Naravno, moći ćemo to i dalje jer njihova glazba je bezvremenska. Znam, ‘bezvremenska’ je glup izraz, ali u ovom slučaju to odlično opisuje.

Shine on, There’s another day after tomorrow, There’s another day after the end…