I braća Gallagher ih vole

Već sam nekoliko puta u svojim recenzijama izjavio da su mi nekako najdraži Skandinavci, jer u tradicionalne pop-rock sheme unose svježi dašak hladnih krajeva zbog čega njihove pjesme dobiju na jednoj novoj dimenziji. Između niza ‘takvih’ bendova, The Soundtrack Of Our Lives su svakako jedni od najzaslužnijih ‘krivaca’ za ovakav moj dojam o ‘sjevernjačkim’ bendovima.

Moje prvo upoznavanje s njima je bilo s odličnim albumom “Behind The Music” na kojeg su mnogi pali, prvenstveno u SAD-u i Britaniji jer su na njemu tipičan brit-pop obradili na jedan vrlo zanimljiv način, obogativši ga odličnim gitarskim dionicama, zaraznim melodijama, vrlo pamtljivim pjesmama, a nije na odmet bio niti njihov izgled, budući da izgledaju kao pravi Vikinzi.

Naravno, potom sam se bacio u nabavku ranija dva albuma koja su također vrlo interesantna, a nekoliko godina kasnije je uslijedio “Origin Vol. 1” koji je ipak bio malo razočaravajući u odnosu na svoje prethodnike, makar je i to solidan album (singl “Bigtime” korišten je kao najavna špica za američke kečere), te dvostruki album “A Present From The Past” na kojem su se nalazili svi rariteti grupe.

Logično je da nakon “Origin Vol. 1” dođe “Origin Vol. 2”, što je dugo vremena i najavljivano, ali je ovaj koncept ipak malo odgođen jer je bend shvatio da ima pregršt novih pjesama koje baš i ne odgovaraju onome što su oni mislili s ‘Origin’ serijom, pa je tako nastao još jedan, potpuno novi, dvostruki album “Communion“.

Kod gotovo svakog dvostrukog albuma se lome koplja, odnosno, pametuje se da bi on bio mnogo bolji da je ‘skraćen’ za nekoliko pjesama i postao jednostruki, ali od ove 24 skladbe, možda svega nekoliko njih malo ‘zaostaje’, tako da je ovakvo izdanje sasvim opravdano i skoro neophodno, budući da je prošli album izdan prije više od četiri godine.

Na petom albumu mnogi bendovi već zvuče podosta potrošeno i ižvakano, bez nekih pretjeranih novih ideja, a jednim dijelom bih morao reći da je to slučaj i s The Soundtrack Of Our Lives, makar njihova nova pjesmarica uopće nije takva.

Razlog tome je što se i dalje bave brit-popom na svoj tipičan opuštajući način, bez nekih prevelikih pretenzija, ali ipak svaka pjesma ima svoju snagu i energiju koja jedva čeka da eksplodira pred fanovima na koncertima.

Uzori i utjecaji imaju vrlo širok spektar kod The Soundtrack Of Our Lives, budući da se ne libe zagrebati u glazbenu prošlost, pa su tako The Beatlesi često na repertoaru, posebno njihov psihodelični dio, a osim njih često zadiru i u druge, nešto recentnije britpopere, ponajviše u prostor Oasisa, ali ipak s mnogo više šarma i retro ornamentike.

Par penzića koji su na naslovnici vrlo je zbunjujuć i možda će odbiti kupca koji nije upućen u dosadašnji rad benda, jer bi mogli smatrati da je to neki umirovljenički anti-inkontinencijski album, ali to bi bila prava šteta, budući da je album potpuna suprotnost i pokazuje rockere u punom naponu.

Već uvodna “Babel On” pokazuje bend u pravom svjetlu, budući da spajaju psihodeliju Pink Floyda, riffove The Kinksa i glomazni rock zvuk s prijelaza ’60-ih u ’70-e prošlog stoljeća na način na kojem bi im pozavidjeli i mnogo renomiraniji bendovi, ponajviše Oasis koji u istim bendovima traži svoje utjecaje.

Opako šamaranje brit-popa posljednjih 50-ak godina na jedan psihodeličan način se nastavlja s laganijom “Universal Stalker” koja eruptira za vrijeme refrena, “The Ego Delusion” je monotona, ali ujedno i vrlo zarazna zbog gitarskih riffova koji odmah uđu u uho, a iza nje je jedina minijatura kraća od minute “Pineal Gland Hotel“.

Do kraja prvog diska ima još pregršt pjesama vrijednih da se istaknu, ali ću se ograničiti na još samo nekoliko, na one koje su najinteresantnije. U prvom redu to je svakako folkično-psihodelična “Second Life Replay” zbog svojeg srednjovjekovnog šarma, “Thrill Me” u kojoj zvuče kao rani The Rolling Stonesi, dok je “Mensa’s Marauders” prava garažna rokačina.

Pjesma koja se nekako najviše ističe na albumu otvara drugi disk, a zove se “Everything Beautiful Must Die“. To je jedna, rekao bih, klasična pjesma benda vrlo himničnog karaktera zbog čega se mogu povući paralele s Arcade Fire, ali je ipak više okrenuta na skandinavski ‘vikinški’ šarm s prekrasnom melodijom kojoj je teško odoljeti.

Inače, drugi disk nije ništa lošiji od prvog, dapače, osim već spomenute “Everything Beautiful Must Die” nalazi se brdo materijala koje spada u gornji dom njihove pjesmarice, poput zabavno ljepljive “Flipside“, instrumentala “Digitarian Riverbank“, ljubavne balade “Without Warning” ili eksperimentalno psihodelične “Utopia“, a posebno se ističe sam kraj albuma s pjesmama “Saturation Wanderers“, “Lifeline” i “The Passover” koje su jedna bolja od druge.

Vrlo je jednostavno, postoje bendovi koji ti se sviđaju i oni koji ti nisu simpatični, isto je tako i s albumima, a moram reći da su meni The Soundtrack Of Our Lives jedan od dražih bendova, budući da imaju niz vrlo zanimljivih albuma uključujući i ovaj, makar svaki od njih ipak nije polučio vrhunske rezultate. Ovaj dvostruki pokazuje da bend ima još mnogo toga za reći i pokazati i da braća Gallagher nisu previše pogriješili kada su ih pozvali na turneju kao predgrupu prije nekoliko godina.

“Communion” je pokazao da su The Soundtrack Of Our Lives jedan od najjačih, ako ne i najjači skandinavski bend koji je zaglibio u brit-pop. Njihov izričaj je obojen prvenstveno retro zvukom, odnosno samim početkom ‘britanske invazije’, makar često znaju posegnuti i dublje u povijest, prvenstveno u instrumentalnom dijelu gdje često oživljuju atmosferu s dvorskih balova engleskih kraljeva, pa su zato i mnogo bolji od standardnih britanskih izvođača (Oasis, Coldplay…) kojima je jedino na pameti veliki refren kojeg će pjevati cijeli stadion.

Zanovijetati da je ovaj album zastarjeo, odnosno da je ovakav tip glazbe izumro prije 30-ak ili više godina je potpuna besmislica, budući da se svakim danom sve više i više recikliraju stari trendovi.

Glazba se treba dijeliti u samo dvije kategorije, na onu dobru i na onu lošu, a “Communion” The Soundtrack Of Our Livesa je svakako dobar album koji oživljava duh vječne inspiracije i utjecaja britanske glazbe od The Beatlesa naovamo na jedan šarmantan ‘hladan’ skandinavski način prepun iznimne topline i ljepote.