Vole se igrati tamo gdje nema anđela

Jedanaesti po redu studijski album grupe Depeche Mode napokon je, četiri godine nakon “Excitera”, završen. Snimanje “Playing The Angel” započelo je početkom ove godine u Kaliforniji, zajedno s producentom Benom Hillierom (The Doves, Blur, Elbow), a uz Santa Barbaru sniman je i u New Yorku i Londonu. DM uskoro obilježavaju 25. obljetnicu postojanja i kreativna kriza još ih nije zarazila, što dokazuje ovaj album koji zvuči svježe, primamljivo i kvalitetno kako smo navikli od njih. Ni oni sami nisu zamišljali da će još uvijek biti aktualni 25 godina poslije prvih početaka, ali vraćaju je jaki i spremni za dalje.

Na prvo slušanje album djeluje kao da su neke ideje namjerno ostavili nedorađene i sirove – ali čitajući to ‘između redaka’ i dubljim preslušavanjem uočava se da je takav pristup zvuku bio dobar izbor njih i producenta, pristup kojim su se Dave Gahan, Martin L. Gore i Andy Fletcher odavno odmaknuli od šminkerskog popa i imidža koji su prezentirali u većem dijelu ’80-ih.

Odmak i sazrijevanje bili su očiti još ’87. na “Music For The Masses”, a u devedesetima su pokazali da mogu i bolje i ozbiljnije (pa i bez Alana Wildera koji odlazi ’95.), istodobno izazivajući nezadovoljstvo i podjele kod starijih fanova albumom “Songs Of Faith And Devotion”.

Redukcija elektroničkih dodataka i baziranje pjesama na dvije-tri jake ideje meni je bila puno draža i zrelija od sintetičkih elektro ritmova s brdom (nepotrebnih) dodataka, ali da nije bilo te faze, tko zna…. Vrijeme, milijuni prodanih albuma i bezbroj rasprodanih koncerata su pokazali da nisu bili u krivu i da su odabrali dobar put. Taj diskretan darkerski štih postao je njihovo obilježje i jedan od najjačih aduta na koje se današnji fanovi ‘pale’.

Tim smjerom, još podrobnije ga istražujući, krenuli su i na “Playing The Angel” i drago mi je što na njemu istu težinu imaju i gitare i elektronika. Vokali opet briljiraju, pozadinski ponekad privlače jače od glavnih i uvelike upotpunjuju cijelokupnu sliku albuma.

Novost je što se, uz Martina Gorea, pisanju posvetio i Gahan, stekavši možda samopouzdanje iz solo-rada “Paper Monsters” objavljenog 2003. godine, a radi se o tri pjesme – “I Want It All” je spora, odlično otpjevana melankolična laganica, na kojoj Gahan žudi za, hm, izgleda porokom kojeg se valjda odavno riješio (droga); “Suffer Well” ritmom sliči na njihov zvuk osamdesetih, ali istovremeno zvuči moderno, a “Nothing’s Impossible” je jednostavna i pesimistična.

Na dijelovima albuma korištenje elektronike jako podsjeća na DM osamdesetih, dok je drugdje vrlo blizak zvuku industrial-momaka koji se kriju iza imena Nine Inch Nails. Prvi singl “Precious” je pjesma koja se ističe nad ostalima već pri prvom slušanju, vješto ‘ispeglana’ na DM način, vrhunac postiže gitarskim solom koji tjera trnce kroz tijelo, a riječi: “If God has a master plan/That only He understands/I hope it’s your eyes He’s seeing through” urezuju se preko Gahanovih vokala u vaš mentalni sklop.

Drugi singl bit će “A Pain That I’m Used To“, pjesma kojom album počinje, u odnosu na “Precious” puno napetija, s vrištećom gitarom koja podsjeća na kakvu sirenu ili uzbunu i adrenalinski dizajućim refrenom. “John The Revelator” s pratnjom gospel zbora ima onaj Nick Cave feeling i još je jedan potencijalni singl.

Album “Playing The Angel” obilježava 25 godina karijere i ima sve elemente njihove prepoznatljivosti, s naglašenim mračnim raspoloženjem. Objedinjuje jednostavnost, mistiku i sirovost DM-a devedesetih sa ambicioznošću, elektronikom i masivnošću DM-a osamdesetih. Nikakav drastičan preokret u njihovoj karijeri, samo ono najbolje iz njihove povijesti interpretirano preko zvuka koji im najbolje leži u ovoj fazi. Vrlo dobar album koji će stajati uz bok vašim ostalim DM albumima i koji će vam se uvući pod kožu.