Veliko razočaranje

U eri kada svaki tjedan britanski mediji imaju novi ‘najbolji bend na svijetu’, mnogi bendovi dolaze do naslovnica časopisa i popularnosti, a da nemaju još ništa iza sebe, eventualno neki prosječan debi album. Nešto slično dogodilo se i Razorlightu, samo što su oni imali vrlo dobar prvijenac s ljepljivim melodijama, pa i ne čudi da su ih toliko dizali u nebo kada hvale i mnogo lošije bendove.

Frontmen Johnny Borrell odlično se uklopio u cijelu priču, s bombastičnim i prepotentnim izjavama, tako da je i sam reklamirao bend u vrijeme između dva albuma. Umjesto uspoređivanja s Dylanom i Springsteenom, mogao je poraditi više na svojim radovima, tako da bi te njegove izjave jednog dana mogle i imati nekog značenja, a ovako je sve to pucanj u prazno.

U ljeto 2004. izdali su debi album “Up All Night” koji je uspio zasjesti na treće mjesto britanske ljestvice, a bio je dobro primljen i kod kritike i kod publike. U travnju 2005. odlučili su se za ponovno objavljivanje tog albuma s bonus-pjesmom “Somewhere Else” koja je postala njihov najveći hit (#2 UK Singles Chart). Uz takvu izvrsnu najavu, brzo se očekivao novi album, ali na njega se trebalo čekati još godinu dana.

U međuvremenu, imali su zapažen nastup na Live 8, na kojem su im mnogi zamjerili što nisu dali ekstra donaciju u dobrotvorne svrhe. Ujesen, organizacija Warchild, koja pomaže djeci iz ratom pogođenih krajeva, pozvala ih je da urade jednu pjesmu za novi album “Help – A Day In The Life”, što su oni i učinili te poslali pjesmu “Kirby’s House” koja se nalazi i na novom “Razorlight” albumu.

S novim izdanjem koji je dobilo isto ime kao i grupa, Razorlight je već u prvom tjednu zasjeo na prvo mjesto u prodaji albuma. U manjku ideja za pjesme, tako je i ostao naziv albuma samo “Razorlight”, što bendovi u principu koriste za debi album ili kada mijenjaju smjerokaze karijere, a nikako za drugi album s kojim se očekuje definitivni proboj.

U odnosu na raznovrstan prvi album s pregršt živih i nabrijanih pjesama isprepletenih lijepim laganim i melodičnim slow-tempo pjesmama, novo izdanje ponudilo je mnogo manje, pjesme su smirenije, tiše, dosadnije s tek nekoliko izuzetaka. Mnogo bolji bi im potez bio da su “Somewhere Else” ostavili za ovaj album.

Prva pjesma “In The Morning“, vesela je i zabavna, pomalo podsjeća na The Zutonse ili The Coral, izvrstan je izbor za prvi singl jer dobru zvučnu podlogu upotpunjava Johnny Borrell odličnim pjevanjem, a riječi, posebno pripjev, lako su pamtljivi.

“America” je skriveni adut na albumu, atmosfere kao “Golden Touch”, pjesma koje se ne bi postidjeli ni U2 ili Springsteen, jednostavno najbolja pjesma na albumu.”Before I Fall To Pieces” zvuči kao da je zaostala s “Up All Night”, življa, razuzdanih gitara, baš onako kako zamišljam Razorlight.

Od ostalih pjesama treba izdojiti već spomenutu “Kirby’s House“, dok je ostalo monotono, dosadno, ispodprosječno i razočaravajuće, kao da služe za popunu minutaže. Umjesto da se još više razmašu u post-punk, garage pop-rock maniri, da potvde svoj status, oni se okrenuli sladunjavim i nezanimljivim laganicama.

Bilo kako bilo, ovaj će album zasigurno imati veću nakladu nego debi, Razorlight će još više dobiti na popularnosti, ali uz ovakav kilav album to ne zaslužuju. Nadam se da na sljedeći album nećemo trebati čekati previše, jer trebaju vratiti izgubljeno povjerenje koje sam imao nakon “Up All Night”, a izgubio ovim albumom.