Početkom srpnja na Rokaj Fest dolazi nam Razorlight, jedna od većih indie rock atrakcija s Otoka. Karijeru su započeli 2002. kada su često svirali s The Libertinesima, da bi dvije godine kasnije izdali odličan prvijenac “Up All Night” kojim su odmah ubačeni u elitni razred britanskog indie/garage rock revivala.
Već sljedeći album “Razorlight” je bio dosta velik zaokret u karijeri benda, skrenuli su više k laganijim i melodičnijim temama što nije dobro sjelo mnogim kritičarima, ali je album uspio doći do srdašca fanova, ponajviše zbog hit singla “America”. Slična situacija se dogodila i s posljednjim albumom “Slipway Fires” koji će svakako ostati upamćen po pjesmi “Wire To Wire”.
Tema za razgovor je stvarno bilo mnogo, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Razorlighta, nedavnom odlasku Andya Burrowsa iz benda, svađama Johnnya Borrella s novinarima, ali i nešto o osobnom glazbenom ukusu gitarista Björna Agrena, pa evo što nam je on rekao preko telefona.
Razorlight će uskoro po prvi put svirati u Hrvatskoj, pa što znaš o Hrvatskoj?
Znam da imate predivnu obalu, a jedan prijatelj je bio na nekim jezerima (Plitvička jezera, op.a.) koja su stvarno prekrasna. Vidio sam ih na slikama i odmah sam se zaljubio u njih i moram otići tamo jednom zgodom.
Kada gledamo postavu benda, Razorlight je pomalo čudan bend jer su iskombinirani glazbenici iz Engleske i Švedske. Kakvi su bili počeci? Znam da si ti čak ušao u bend preko oglasa u novinama…
Točno. Nakon što sam ja na taj način došao u Razorlight, povukao sam za sobom i basista iz Švedske, svojeg dugogodišnjeg prijatelja Carla. Najveći problemi su nam bubnjari, već smo ih četiri izmijenili. Prvi je bio Johnnyev prijatelj, drugog smo ponovno našli preko oglasa, treći je došao na preporuku prijatelja.
Znači, oglašavanje u novinama bilo je bitno za Razorlight…
Tako nekako ispada… (smijeh) Većina bubnjara i ja smo tako ušli.
Neko kratko vrijeme, frontmen Johnny Borrell je svirao s The Libertinesima. Znaš li u kakvim je trenutno odnosima s njima, je li i dalje prijatelj s Barâtom i Dohertyem?
Ne znam koliko oni međusobno pričaju, ali vjerujem da se još uvijek dobro poznaju. Zapravo, naš treći bubnjar je bio bubnjar The Libertinesa, tako da i u tom pogledu imamo nekih poveznica. Kada nam je drugi bubnjar otišao, imali smo nekog nedovršenog posla pa smo Garya Powella pozvali da nam uskoči zakrpati rupe. Nije to bilo ništa na duži period, već toliko da se posao završi.
Počeci Razorlighta su bili u garage rock revival điru te ste s prvijencem odmah postigli značajne uspjehe. Je li vas iznenadio brz uspjeh?
Kada smo osnovali bend, nismo niti sanjali da možemo ući u Top 20 jer su ta mjesta rezervirana za pop pjevače ili američke r’n’b ili repere.
Prvo što se dogodilo u tom periodu, što je nama uvelike pomoglo, je uspjeh Franz Ferdinanda s pjesmom “Take Me Out” koji su dospjeli na drugo mjesto singlova. To je bio stvarno nevjerojatan uspjeh za neki indie rock bend. Poslije njih je bilo mnogo lakše, naši singlovi su se također penjali do jednoznamenkastih brojeva na ljestvicama zbog čega su i albumi odlazili u platinu… Sve je bilo vrlo neočekivano i neobično za nas, naravno, bili smo jako iznenađeni takvim uspjehom.
Zašto se drugi album zove “Razorlight“? Mnogi nazivaju prvijence imenom benda…
Moje mišljenje je da je to bio normalan potez jer smo promijenili bubnjara između prvog i drugog albuma pa je to bio naš novi početak, budući da je novi bubnjar bio potpuno drugačiji od starog. Tad smo osjećali da smo konačno svi na istoj valnoj duljini.
S prvim bubnjarom smo imali malih problema jer je on uvijek težio nešto kompliciranijim formama, htio je svirati nešto što se nije uklapalo u našu glazbu jer mi smo htjeli zvuk jednog klasičnog rock benda. S Andyem je bilo to potpuno drugačije, stvarno smo odmah ‘kliknuli’ i od početka stvaranja tog albuma znali smo da je to naš novi početak jer je sve bilo mnogo lakše, svi smo težili istom cilju.
Albumi “Razorlight” i “Slipway Fires” nisu prihvaćeni od strane kritičara kao prvijenac. Što misliš, zbog čega?
Mislim da u svemu što radiš moraš napredovati, gledati unaprijed, a to očito u našem slučaju nije leglo kod njih. Ne možeš se stalno ponavljati, uvijek raditi iste stvari, to jednostavno nema smisla. Mislim da se jasno uočava i razlika između drugog i trećeg albuma. Mi uvijek želimo promijeniti neke stvari što nam dolazi samo od sebe, ali očito promjene ne legnu svima dobro.
Zbog raznih slabijih kritika, Johnny Borrell je poludio na novinare. Je li to bio dobar potez s obzirom da novinari podosta uvjetuju tko je in u Britaniji? Mnogi ga smatraju previše arogantnim…
Da, nekako su se kritičari podosta okrenuli protiv nas, sve su negativnije kritike, ali se ne trudim čitati ih. Kada radiš nešto, trebaš raditi po svojem i ne biti podložan različitim utjecajima sa strane jer tada ulaziš u razne kompromise i gubiš na vlastitom identitetu.
Ne možeš uvijek zadovoljiti sve, a to je očito najviše zaboljelo Johnnya. Mi smo napravili album i bili jako zadovoljni s njime, smatrali smo da ne možemo ništa drugačije i bolje napraviti, a kritičari su imali svoje mišljenje. Kad izdaš album, nema više povratka, on je vani takav kakav je.
“Wire To Wire” je postao ogroman hit, još uvijek se odlično vrti po radio postajama, a objavljen je prije skoro godinu dana?
To je stvarno interesantna stvar. Posebno u Njemačkoj još uvijek visoko kotira. Možda je stvar u tome što je pjesma potpuno drugačija od svega što se trenutno vrti na radiju. Pjesma je poprilično tužna, pa je to možda razlog zašto ju ljudi toliko vole jer ipak nije sve cijelo vrijeme sretno i veselo.
Ranije tijekom ove godine, bubnjar Andy Burrows je napustio bend. Koji su bili razlozi njegovog odlaska?
Mislim da je glavni razlog bio naš zgusnuti raspored. Dosad smo u ovoj godini već dva put prošli cijelu Zemlju uzduž i poprijeko, a kako je on nedavno osnovao obitelj, dobio dijete, očito mu je bilo preteško biti odvojen od njih. Njemu je lijepo biti kod kuće, jako je nostalgičan kad ode negdje na duže vrijeme.
To je potpuno normalno…
Da, jer trebaš nekako biti posebno mentalno spreman na to da ideš po svijetu na duži period bez da se vraćaš kući. I ja poludim pred kraj turneja, a volim putovati i svirati na mjestima gdje još dosad nisam bio jer ne volim rutinu u svom životu. Definitivno mu je obitelj važnija od benda što je i logično.
Kako ti se sviđa njegov solo album iz prošle godine “The Colour Of My Dreams”?
Odličan mi je i jedva čekam vidjeti što će novog izmisliti. On je izvrstan glazbenik i spisatelj, pa vjerujem da će napraviti ponovno veliku stvar što god odluči napraviti.
Imaš li i ti pretenziju jednog dana napraviti solo album?
Naravno,
to mi je stvarno želja. Imam mnogo ideja na kojima radim, ali
jednostavno nemam vremena da se u potpunosti njima posvetim. Uvijek ih
moram ostavljati postrance, ali vjerujem da ću ih jednom uspjeti
iznijeti na svjetlo dana.
Često znate svirati ili davati pjesme u dobrotvorne svrhe…
Volim pomagati ljudima. Kada nas netko pita za nešto takvog, mi se rado odazovemo. Tu nije pitanje ‘zašto?’, nego ‘zašto ne?’.
Proteklih godina na scenu je isplivalo mnogo mladih bendova… Koji su tvoji favoriti?
Škakljivo je to pitanje… Hmmm, sviđa mi se Bat for Lashes, ona nije bend, ali je predobra. Osim nje, odlični su mi Vampire Weekend, ali njih sad svi vole.
A koji bendovi/pjevači su ti draži, iz Britanije ili tvoje rodne Švedske?
Ooo, da ti iskreno kažem, sad sam baš u nekoj ‘švedskoj fazi’, ne znam zašto, možda me malo vuče nostalgija. Slušam podosta švedskih albuma koji imaju tekstove na švedskom, tako da su trenutno oni u maloj prednosti.
A koga bi mogao istaknuti sa švedskog govornog područja?
Postoji predivna cura pod imenom Anna Järvinen, njen nedavni album je stvarno fascinantan. Tu bih istaknuo i Markusa Krunegarda, njih dvoje najviše slušam.
Kakve koncerte preferiraš, kada Razorlight ima solo koncerte ili ovakve festivalske kakav će biti i u Zagrebu?
Drugačije su to stvari. Kada ideš na solo koncert, ideš vidjeti jedan bend i to je to, znaš što očekuješ. Kada ideš na festival, nisu toliko bitni bendovi, koliko cijeli taj događaj.
Festivali su odlična stvar jer tamo dođe mnogo ljudi i svi se dobro zabavljaju. To su velika koncentracija dobre vibre. Pretežno su festivali vikendima pa se mnogi ljudi mogu malo više opustiti nego tijekom tjedna što je također značajna prednost. I kada izađeš na stage, tada se jednostavno ta vibra prenese i na tebe. Oboje je vrlo zabavno i podosta drugačije.
Što onda možemo očekivati od Razorlighta u Zagrebu?
Mi smo bend koji ne preferira neke velike i čudne stvari na pozornici, nego smo bend koji izađe na stage i pruži odličan rock’n’roll show. Mi smo kao bend iz stare škole rocka.
Imat ćete radno ljeto?
Ljeto nam je puno festivala, posebno ćemo puno svirati u istočnoj Europi gdje dosad i nismo mnogo svirali. Malo mi je glupo što bendovi izbjegavaju otići u istočnu Europu, budući da i tamo imaju podosta fanova, ljudi i tamo vole glazbu kao i u Engleskoj, Americi ili gdje već. Većinom su festivali vikendima, a preko tjedna ćemo se odmarati i pisati novu glazbu.
Ima te već neke nove pjesme?
Sad
smo u nekoj fazi u kojoj imamo neke ideje i nacrte pjesama, ali ništa
još nije za ozbiljno. Sad smo u fazi odmaranja i skladamo čisto iz
gušta pa možda nam štogod od toga posluži za neki budući album.
Trenutno niti ne znamo kojim ćemo putem krenuti dalje pa se zasad samo
zabavljamo.
Novi album Razorlighta?
Stvarno
nemam pojma kad bi mogao biti, vjerujem da bi s radom mogli početi
sljedeće godine, dotad će se novi bubnjar totalno uigrati s nama, pa
ćemo vidjeti.
Poruka za hrvatske fanove?
Drago mi je da konačno dolazimo u Hrvatsku i da ćemo vas posjetiti, nadam se da su osjećaji obostrani (smijeh)…
