Razorlight: Povratak gitarskom indie pop rocku

Sjeća li se netko još benda Razorlight? Čak su i bili kod nas… Razorlight je bend koji je stasao na temeljima garažnog revivala u Britaniji, na onome što su kao bazu udarili The Libertinesi. Nakon tog garažnijeg temelja, Borrell je vrlo brzo odlučio bend skrenuti u skroz druge vode, nešto tipa c verzije Coldplaya i tu je nastao kuršlus, kako bendovski, tako i sam Borrellov.

Borrell je oduvijek imao bogovski kompleks, da vrijedi mnogo više od onog što je realnost. Negativni komentari na njegovu muziku su mu jako teško padali, pa je bio u sve većim i većim problemima. Karijeru je pokušao oživjeti na mnoge načine, ali nije išlo. Sad se sjetio svoj matičnog benda i… I složio zabavan indie pop rock albumčić za kojeg je prava šteta da nije objavljen prije ljeta.

“Olympus Sleeping” nije nikakva revolucija i teško može stati uz bok njihovom prvijencu, ali je zabavan i bolji od preostalih albuma benda. Ako bih već morao nekako usporediti današnji Razorlight s nečim, tad bi to bilo najlakše s The Kooks. Zvukovno su tu negdje i dok je ciljana publika The Kooksa, djeca od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, Razorlight je napravio album za srednjoškolce. Znači isti utjecaji, samo što ne zvuči baš skroz dječje kao što to već godinama čine The Kooksi.

U takvoj sferi, ako se opustiš barem malo, možeš uživati u zaraznim melodijicama koje nose gitare. Da, dobro ste čuli, Borrell je totalno izbacio klavir i klavirske balade i napravio je ponovno gitarski album, pa možda i zato sve bolje sjeda nego ranije. Pjesmama možda nedostaje koji jači refren, možda i poneki žešći rif, ali i bez tog djeluje prpošno i opuštajuće.

Himna novog Razorlighta, ali i samog Borrella bi mogla biti “Got to Let the Good Times Back Into Your Life“. Pjesma nije toliko dobra koliko ima tu neku pozitivnu vibru i naslov koji bi ih mogao ponijeti, ako to dozvole sami sebima… Ako se neće ponovno opteretiti ranijom slavom…

Već sljedeća “Razorchild” pokazuje koliko se dečki dobro zabavljaju i uživaju u onom što danas rade. S pregrštom producentskih detalja, uspjeli su jednu prosječnu stvar dignuti do razine nesputane zabave koja se lako može pjevušiti.

I tako, da ne nabrajam sve jer bi se često mogao ponavljati, stat ću ovdje s daljnjim opisivanjem pjesmama jer su sve tu negdje, vrlo veselih i zaraznih melodija kojima ipak nedostaje ono nešto čime bi se brzo lansirane u elitu. Ipak, ta opuštenost se osjeća i glavni je temelj albuma.

Na kraju dolazimo do nekoliko glavnih pitanja. Borrellu, gdje si bio zadnjih desetak godina?! I dalje se osjeti da ima nešto u tebi, iako ovo danas treba još malo doraditi da bi ponovno postalo biserno kao na “Up All Night”.

Drugo pitanje jest zašto je ovo izdano pod imenom Razorlight kad je to ime okaljano nizom ljigavih coldplayevskih balada u drugom dijelu prve faze karijere Razorlighta, kad je klavir preuzeo sve bitne uloge naspram gitara. Super je da su se gitare vratile, ali logičnije bi bilo da je ipak objavljeno sve ovo pod nekim drugim imenom…

Za kraj mogu samo reći… Da je ovo debi nekog novog benda, rekao bih dečki su na dobrom tragu. Ovako kad već znam koliko mogu, samo mogu se nadati da neće opet pokleknuti nego da će nastaviti s gitarama u rukama. Budimo realni, gitarski Razorlight je oduvijek bio kvalitetniji od klavirskog koji je bio znatno komercijalniji. Ako baš moram birati između kvalitete i komercijale, uvijek biram kvalitetu.