Veliki dosadni američki album

Nakon što su Plain White T’s prošle godine lansirali veliki hit “Hey, There Deliah” i za njega osvojili prestižnu nagradu Grammy, mnoga su se vrata počela otvarati sve brže, a trebalo je kroz njih i potrčati. Kolaboracije i veliki projekti najavili su četvrti studijski album “Big Bad World“… Nisu previše promašili s naslovom.

Naime, od benda koji su lansirali pop baladu znalo se da ipak gravitira klasičnom rocku šezdesetih i sedamdesetih s primjesama moderne varijante ovog rasprostranjenog žanra.

Činilo se kako se ovaj mladi bend iz Chicaga svakim albumom doista nadograđuje i poboljšava, čemu je dokaz i nedavni projekt Dannya Elmana s trećim službenim soundtrackom “The Nightmare Before Christmas” gdje su pop-rockeri odlično odradili “Poor Jack”, koja je bila garancija da će novi album krenuti u jednom mračnijem, ali i zrelijem smjeru.

No, daleko od toga. Naslovna “Big Bad World” tipičan je emtivijevski pop pjesmuljak koji pretjerano podsjeća na “Briljantin”, samo što su ovdje klišeji i patetika izraženiji u stihovima poput: “It’s a bad world and we’re doing what we can/Sometimes we fall on our face/we just run around in circles“. Izvlače ju ipak limeni dio instrumenata, dok se bubnjevi sasvim gase u mnoštvu zvukova.

“Natural Disaster” postala je instant hit, a i ima i sve potrebne sastojke koje su čini mi se preuzeli od Maroon 5, a to su neujednačen ritam i skokovita melodija što stvara savršenu podlogu za onaj tipični ‘singlica’ obrazac: argument-refren-argument-refren-refren. Jesam li spomenuo refren? Nije teško pogoditi da Tom Higgenson ponavlja upravo ‘natural disaster‘ i to čak 24 puta – brojao sam. Uz tekstualnu patetiku (“she made the music come to life“) tu i tamo uleti koja slikovita poredba ‘she moved her body like a butcher knife’. Kako se to tijelo njiše kao mesarski nož?

“Serious Mistake” jedna je od najsrcedrapajućih pjesama ikada, a ne samo na ovome albumu. Pokradeni riffovi od The Beatlesa ipak se mogu nekako ignorirati nauštrb sveprisutne patetike – “fix the heart I’m breaking/I made a serious mistake/Even rats say they don’t want me around“.

Toliko ‘weltschmerzovski’ da se i slušatelj poželi ubiti, a tome pridonosi ono u čemu su kroz cijeli album dosljedni – pomalo histerično ponavljanje refrena-naslova. Međutim, ono što mi se sviđa jest polu-narativni element u argumentima, te trombon i bas-klarinet, koji doista dolaze do izražaja i stoga se dečkima mora komplimentirati bogati instrumentarij.

Iako na prvo slušanje “1,2,3,4” može zvučati ofucano, melodioznost i simpatična igra riječima i slovima od ove pjesme može napraviti nasljednika “Hey, There Deliah”: “There’s only 1 thing/2 do/3 three words/4 you/I love you“. Očit je utjecaj prošlogodišnjeg hita i igranje ‘zicera’, no instrumenti su u ovoj pjesmi svedeni na minimum, te akustična gitara tek u pratnji jedva zamjetnog a opet ugodnog pianina.

“Sunlight” iliti kako naporni baptisti pjevaju božićne pjesme pred vratima svake kuće u američkom susjedstvu. Ova polifonija opet zvuči kao nešto što sam već čuo, a bit će da je kod Pink Floyda ili The Beatlesa.

Album završava sa “Someday” – jezivo sličnoj varijaciji na Ozzyevu “Dreamer”- također sladunjavom baladom ranjenoga američkoga Werthera koji mašta o jednome danu, tom pravome danu u budućnosti kada će biti sretan, sada neka pati jer je vrijedno svakog trena s njom.

“Big Bad World” svakako ima čvrste temelje u sigurnim i jasno definiranim zvukovima instrumenata, i kvaliteti samih instrumenata per se pridonosi činjenica da se radi o svojevrsnome live albumu koji je snimljen gotovo u jednome dahu, bez previše produciranja i restrukturiranja.

Nesumnjive su i Tomove vokalne mogućnosti, no sve se već čini rečeno, otpjevano i odsvirano, a pjesma iz pjesmu ima nevjerojatno glatke prijelaze upravo zbog nedostatka inventivnosti i reinterpretiranja samih sebe.

Naposljetku, cijeli album zvuči kao jedna polusatna balada s nekoliko pauza i pokojim prekratkim kvazi-dinamičnim intermezzom… Od pop-rocka do sladunjavih recitala.
Jednostavno zamorno.