Standardni američki TV pop-punk

Kada si dugo daleko od svjetla velike pozornice, jasno je da neprestano žudiš za uspjehom. Tako su Plain White T’s konačno upiknuli hit-singl, pjesmu “Hey There Delilah”, pa sad uživaju u svakom mogućem trenutku, zbog čega su (vjerojatno) i nazvali svoj novi album “Every Second Counts“.

Plain White T’s nisu niti ništa bolji a niti slabiji od brda bendova koji su nastali i probili se u zadnjih desetak godina s pop punkom u stilu Blink 182 i inih bendova. Kužite, uzmite gitare, zvuk maksimalno omekšajte, pjevajte o suncu, curama i što već, a uspjeh će doći, prije ili kasnije, jer mladež iskrivljena MTV-evskim protežiranjem takvih pjesmica, to će popušiti kroz neko vrijeme vjerujući da ako je na MTV, onda je to kul. Baš bezveze.

Zbog toga smo i dobili brdo glupih pop punk, britanskih indie rock, te američkih nu- i neogrunge bendova kojima nije mjesto u prvim redovima.

U desetak godina postojanja, uspjeli su izdati četiri albuma, od kojih ovaj posljednji “Every Second Counts” donosi i prvi hit “Hey There Delilah“, koji je originalno objavljen na posljednjem albumu “All That We Needed” iz 2005.

To im je maksimum svih maksimuma jer ostatak albuma je blago rečeno prosječan, da ne upotrebljavam grublje riječi. Uspjeh ove skladbe leži u tome što je totalno netipična u odnosu na druge njihove pjesme, vrlo je lagana i akustična, a govori o vezi na daljinu.

Nakon nje slijede dvije klasične punk pjesmice, da bi s “Hate (I Really Don’t Like You)” malo zažestili, pa pjesma zvuči mnogo ozbiljnije zbog čega je i izabrana kao singl s albuma. Njome su tek za nijansu popravili cijeli dojam, ali pjesmama koje slijede poput “You and Me” (zvuči kao blijedi The Futureheads), “Friends Don’t Let Friends Dial Drunk” (tinejdžerska pjesmica) ili “So Damn Clever” (kao pop Nickelback) kvare i ono malo dobrog što mogu njihove gitare postići.

Pjesme koje je vrijedno istaknuti u barem malo pozitivnom smislu bile bi “Making a Memory“, koja je na granici Lifehousea i Fountains of Wayne kad pjevaju laganice, i akustična “Write You a Song“, zbog čega mi izgleda da dečki imaju dosta velikog potencijala kojeg mogu iskoristiti, ali prije toga se moraju maknuti od ljigavih pop melodijica koje im kvare cjelokupan dojam.

Dečki iz Plain White T’s ispadaju samo još jedni u nizu bendova kojima nije do kreativnosti i kvalitete, već brzo skupljanje para na kup i instant slava. U svakom slučaju, pokazali su, u nekim dijelovima albuma, da se mogu vrlo pozitivno odmaknuti od standardnog repertoara, što se nadam da će u budućnosti raditi mnogo više.

U protivnom, dobit ćemo još jedan bend kojeg se nećemo sjećati nakon sezone u kojoj je dominirala “Hey There Delilah”… Možda je tako i bolje…