Već četvrti jednaki album

MTV-generacija slušatelja glazbe najviše se bavi time kako tko izgleda i koliko puni novine zbog različitih skandala ili ljubovanja s nekom poznatom zvijezdom. Tako je primjerice Britney u novinama gotovo svaki dan iako nije ništa izdala već godinama, a i to što je izdala je vrlo upitne kvalitete.

Za Lifehouse bih rekao da je sličan proizvod s MTV-a; pošto im je frontmen ljepuškast, cure se pale na njega, a glazba im spada u takozvani mainstream rock (rock za široke mase).

Već na samom početku karijere upiknuli su jedan vrlo veliki hit “Hanging By A Moment”, koji je poharao američke top-ljestvice, a u manjoj mjeri i Europu pa je samim tim i album prvijenac “No Name Face” prodan u velikoj tiraži. Sljedeći album “Stanley Climbfall” donio je singlove “Spin” i “Take Me Away”, koji su fanovi odabrali kao najdražu pjesmu Lifehousea, da bi prije dvije godine izdali nešto mirniji album naslovljen kao i bend, “Lifehouse”.

Četvrti album “Who We Are” ne donosi ništa novog u odnosu na prijašnje radove, i dalje su prisutne žestoke gitare sa sladunjavim melodijama, sve i dalje u nadi da osvajaju mlade cure. Uz poneku heavy-gitarsku poemu, na albumu prevladavaju ‘bonjovijevske’ skladbe kakve su radili sredinom 90-tih kad su dosegli i svoj vrhunac.

Ima i utjecaja Matchbox Twentya, kao jednog od najvećih mainstream-bendova na prijelazu stoljeća. Lifehouse će se ipak morati zadovoljiti s manjom tiražom i uspjehom u odnosu na njih, ali mislim da su oni i ovime zadovoljni, jer shvaćaju da nemaju previše kreativne moći da urade nešto novo i posebno, i radije furaju prokušanu formulu pa što bude, bude.

Možda sam se malo previše okomio na sam bend, ali što ćeš kad im fali doza originalnosti (ok, rijetko ju tko ima u današnjem svijetu), no prije svega hrabrosti da se malo odmaknu od sigurnosti koje im dovodi mainstream. I na ovom albumu ima nekoliko potencijalnih hitića koji bi mogli pomutiti neke top-ljestvice, ali čisto sumnjam da im se može više ikad dogoditi trenutak kao što su imali s “Hanging By A Moment”.

Navest ću samo neke zrelije momente, jer nema previše smisla baviti se i opisivati slične pjesme sa praktički istim riffovima u kojima se razlikuje tek tekst i refren. Pjesma “Broken” je pomalo balada koja čak i solidno zvuči, naslovna “Who We Are” ima najviše potencijala zbog vrlo zaigrane gitare i ‘napumpanog’ ritma (ima neke sličnosti sa “Spin”), a vrlo joj je slična i uvodna “Disarray“.

Za prvi singl je odabrana “First Time” koja zvuči baš onako kao i sve američke ’emtivijevske’ nade, bezlično, glupo i dosadno. Mislim da je bilo mnogo boljih izbora za promotivno otvaranje albuma, ali se ne bih htio previše miješati u njihov izbor, valjda oni znaju što je najbolje za njih.

Najveće iznenađenje nalazi se pred sam kraj albuma, a to je pjesma “Learn You Inside Out“, koja zvuči kao prava klavirska balada kakve se ne bi postidio niti Elton John, ali niti mlađahni Keane kojima je piano u prvom planu.

Album zatvara grandiozna “Storm“, koja je u uvodu bez glazbe, da bi se potom postepeno upotpunjavala te postala veliko finale koje se čeka tijekom cijelog albuma.

Jedno četri-pet dobrih do vrlo dobrih pjesama potpomognutih propuhom i prašinom bio bi najlakši opis ovog uratka. Koliko god uspjeli napraviti nekoliko lijepih i skladnih pjesama, toliko albume znaju uništiti bezličnim momentima koji jednostavno nisu vrijedni objavljivanja. Tako im se događalo i prije kada su izvrsni singlovi navukli ljude na kupnju albuma (i ja sam bio jedan od takvih), da bi preslušavanjem oduševljenje brzo splasnulo.

Lifehouse je samo solidan američki mainstream rock bend koji će teško uspjeti ponoviti uspjehe s početka karijere, a postojat će još eventualno par albuma dok i fanovi ne shvate da nemaju ništa zanimljivog za ponudititi.

“Who We Are” je samo još jedna karika u njihovoj karijeri koja neće ostati po ničem zapamćena. Možda je tako i bolje…