Prokletstvo drugog albuma na nešto drugačiji način

Rooney su petorka koja dolazi iz Los Angelesa, a postoje od 1999., kada su još bili pubertetlije. Kad im je svima bilo oko 20 godina, 2003., uspjeli su izdati svoj prvijenac “Rooney”, koji je zazvučao kao jedan dječački san.

Uspjeli su ga lijepo ispromovirati, čak su i gostovali u ponekim serijama, ali kada su krenuli ponovno u studio snimati novi album, započeli su problemi.

Prvi session za album, koji se trebao zvati “Kids After Sunset”, održao se krajem 2004.-te s producentom Tony Hofferom. Dečki su bili toliko nezadovoljni sa snimkama da su odlučili ne izdati ih (trebao je izaći početkom 2005.), a sve te pjesme plus još nekoliko demoa ubrzo je iscurilo na Internet pa je ovo zdanje dobilo ime “The Lost Album”.

Najesen 2005. krenuli su ponovno u studio, ali sada s drugim producentom Howard Bensonom, s kojim je bend bio mnogo zadovoljniji. Do proljeća 2006. je sve bilo gotovo, ‘masteriran’ album, izrađen omot, čak i izbačen prvi singl “Tell Me”, ali je tada veto stavila izdavačka kuća jer sad oni nisu bili zadovoljni sa zvukom Rooneya.

Dečkima nije preostalo ništa drugo nego se ponovno vratiti u studio i raditi na novim pjesmama. Donekle im je bilo lakše, pošto su neke pjesme već imali gotove, ali je većina materijala ipak bila potpuno nova. ‘Treća sreća’ bila je drugi album Rooneya, izdan ove godine, kojeg su nazvali “Calling the World“.

Sama glazba Rooneya je vrlo prpošna, jako se osjeća kalifornijsko sunce, plaže i zgodne djevojke pa tijekom većine albuma prevladavaju vedri tonovi s ljubavnom tematikom. Utjecaji su im šaroliki, povremeno se vraćaju još u daleke 60-te do The Beatlesa, The Beach Boysa i sličnih, ali se povremeno osjećaju i Queen, hair-metal bendovi poput Bon Jovia ili Def Lepparda i razni recentni rock sastavi.

Sve utjecaje mogli bi iščitati i iz same naslovnice albuma, pošto je izrađena u stilu ‘kavera’ iz 60-tih i 70-tih, vrlo jednostavno, tek s imenima benda i albuma te velikom slikom lica dečki iz benda.

Naslovna pjesma “Calling the World” otvara album i jako podsjeća na Weezer, “When Did Your Heart Go Missing?” zvuči kao francuski Phoenix s početka karijere, dok je “I Should’ve Been After You” izgrađena postepeno, kao da su ju radili Queenovci, bridge joj je ‘thebeachboysovski’, a jedina zamjerka je blijedi refren.

“Tell Me Soon” je čista hair-metal laganica, na “Don’t Come Around Again” se najbolje uočava fascinacija popom The Beach Boysa, a pomalo i vuče na Supergrass, na “Are You Afraid?” se ponovno dotiču Queena s mnogo slabijom interpretacijom, dok je “Love Me or Leave Me” hit broj jedan albuma, jer su u njoj pomiješani The Smithsi, odnosno sam Morrissey s The Strokesima u modernoj power-pop-rock produkciji. U takvim stilovima se nastavlja i do samog kraja albuma.

Kako može ista inspiracija djelovati jednako, a opet različito, možete vidjeti kada usporedite albume The Thrillsa i Rooneya. Oba benda su zakačeni pop melodijama koje su zadobili na kalifornijskom suncu, ali zbog različitog porijekla bendovi zvuče dosta različito. Irci su ili jako veseli ili jako melankolični, dok je Rooney nešto ujednačeniji, čime su i bolje zaokružili svoj “Calling the World”.

Rooney nisu neki inovatori, neće niti postati ‘najveći bend na svijetu’, ali oni su danas tu, manje-više su popularni i nisu pretjerano loši pa se slobodno može uživati u njihovoj glazbi. Jaki korijeni u glazbi od prije gotovo pola stoljeća ‘zakamuflirani’ u moderne zvukove donosi brdo oduševljenja, ali i neke promašaje, što ipak daje solidnu cjelinu.

Nadam se da do sljedećeg albuma neće ponovno proći četiri godine i tri sessiona, da će im krenuti sve nešto lakše pa da dobijemo i jednu američku pop-rock konstantu koja nije previše ljigava.