Nelly Torturado uživo

Pjevači koje uobičavamo nazivati zvijezdama odavno ne haraju glazbenom scenom. Čast iznimkama, no Nelly Furtado nije jedna od njih. Izdavanje live-albuma aktualnog studijskog naprosto je marketinški pothvat – i to loš.

Kada pogledate na pjevačicu poput Nelly Furtado neminovno vam u glavi prozuji njen prvi (vjerojatno i jedini pravi) hit “I’m Like a Bird” i misao kako je u vrijeme dotične pjesme Nelly bila pravo osvježenje na pop-sceni kojom su se povlačile izblajhane lutke na napuhavanje. Kratko je to trajalo jer svatko podliježe trendovima, a trend je novac.

U ovom otužnom koncertnom izdanju od, jedva da se i to može reći, dvanaest pjesama, Furtado je dokazala kako osim što nema potrebnu karizmu, nema ni potrebnog materijala, a bo’me ni talenta da bude tretirana zvijezdom.

Već prva ‘pjesma’ “Afraid” je ismijavanje glazbe, pa kakva god da ona bila jer nešto što ukupno traje 1:38 min, a od toga vokalna dionica počinje u 59. sekundi i svodi se na kreštanje, ‘Woo-o-ooo-yea‘, nije pjesma. I mene bi bilo strah da sam na njenom mjestu.

I onda krene “Say It Right” pa čovjek pomisli kako nade ima! Jamačno. Sve dok traje i više nego očita matrica, a ova ne zapjeva iliti zakrešti, pjesma je slušna. Međutim, i sintetizirani pozadinski vokali narušavaju ukupan polu-dojam ove polu-uspjele pjesme.

Međutim, gradacija vokalnog terora počinje kulminirati u “Do It“, svakako jednom od najvećih promašaja i prejakih pothvata za Nelly. Osim ako se ono što ona proizvodi doista smatra pjevanjem. Štoviše, u punih pet minuta se izmjenjuje besmisleni i nekreativni refren s poludijalogom s publikom koja ponavlja gluposti što Nelly naziva tekstom: “Burn it to me baby/baby,baby,baby/I’m burning up/It’s n ot enough” i majka svih tekstova: “Doncha know I wantcha“.

“Wait for You” ipak je nešto bolji predah i melem za ranjene uši. Nelly tu i tamo nešto prozbori, dok matrica radi svoje. Hvala Bogu na digitalnoj sinkronizaciji i obradi glasa.
Štoviše, odmor se nastavlja i u sljedećoj soul pjesmi “Showtime” kroz doista uhu ugodnu piano dionicu, sve do druge minute kad harmoniju prekine Furtadova. Brrr…

Osim što žena apsolutno podbacuje u vokalnoj izvedbi, ona je i krajnje nekreativna i neinovativna u komunikaciji s publikom i kvazi-spontanosti sa svojim bendom, isfuravajući najpliću retoriku što se na jednom koncertu može izvesti kao pokušaj intermezza: “Y’all, I don understand why do all good things come to an end” i onda kad se čovjek poveseli da je doista kraj, pogodite što slijedi: “All Good Things“. I zašto, o zašto, mora unakaziti relativno dobru matricu uživo odrađenim pozadinskim vokalom. Zar nije mogla pokušati samo otvarati usta.

“Y’all ready to go way back?” riječi su kojom je najavila jednako otužni masakr remiksa “I’m Like a Bird” interpretirajući vlastitu pjesmu poput kakve pijane klinke napušene helijem. Sreća da je u šest minuta trajanja neartikulirana publika odmumljala čak tri minute. I tu je opet neibježni ‘Y’all‘ element; ono što nepismene pjevače u njihovim glavama čini simpatičnima i kul.

I kad bi čovjek pomislio da ne može gore, Nelly je iz nekog njoj znanog razloga u maksimalno isproduciranoj “Glow” pokušala ubaciti Debbie Harris (Blondie) semplirajući “Heart of Glass”.

Promjene se ne naziru i na “No Hay Igual“, no ne vidim razloga stavljanja dvije pune minute samog vrištanja publike, te nadnaravno ‘dobre’ retorike poput: “I don hear ya, so ar y’all fillin me” (ne, nije rečeno feeling), što je uslijedilo “Promiscuous Girl“, jedinoj relativno slušnoj i dobro otpjevanoj pjesmi. Ali, naravno, ni ovdje nije izostavljeno: ‘Yea,a,a-a-a, yeah‘.

Ponovno, nejasno mi je stavljanje pjesme od sedam minuta na album ukoliko tu nema sedam minuta pjevanja, a ni ono malo što se može provući pod tim glagolom pravilno se ponavlja: dakle, ciklična izmjena plošnog refrena.

Nelly, što god da “Maneater” znači (a Oxfordov rječnik ne prepoznaje riječ), drago mi je što je zadnja pjesma. I to iz očitog razloga – zadnja znači da ništa ne slijedi.

Ovacije publike su dakako neizbježne, ali očito da nitko ondje nije mario što se pjevanje svelo, gle čuda, na ‘E-e-eeeeee-e-yo, e-yo-o-o-a-ha‘, a matrica samo što nije počela zapinjati od izlizanosti i pregrijanosti. Eventualna pohvala bubnjaru.

Krajnje plitka retorika, nekreativna komunikacija s publikom, otrcani intermezzi i cviljenje glasa koji se utopio u heliju samo potvrđuju da pjevač ne prodaje glazbu, već producent. Međutim, ono što je najtužnije jest činjenica da ste uz jedan priprosti, primitivni program veličine nekoliko megabajta i sami sposobni, ukoliko imate studijsku verziju Nellyna albuma, zalijepiti glasove publike i dobiti jednak produkt jer je to gotovo ekvivalent učinjenom: okupi rulju, osvijetli pozornicu, postavi liniju, stisni Play i sve to snimi. Tužno i jadno.