Uzaludna velika očekivanja

Sami počeci za Grettu bili su kao iz bajke, svega par mjeseci nakon osnutka, bili su finalisti HGF-a (zabočkog festivala demo bendova), pobjednici u Prački, drugi u Boogaloou, izdali maxi singl, našli diskografa, imali pregršt svirki… Moglo bi se zaključiti da su vrlo potentan i zanimljiv bend.

Ipak, nekako je prošla početna euforija, bend je zapao u sivilo, pa se Gretta tako, krajem ožujka na Velikoj rock eksploziji u Zagrebu, pokazala kao najslabiji bend. Taj nastup mi je dao podosta lošu sliku o njima, a s albumom “Fanatik” su ga malo popravili. Malo, ne previše…

“Fanatik” donosi dvanaest pjesama u kojima se isprepliću uzori poput Boe, Laufera i Kojota uz povremenu dozu rockabillya na jedan vrlo mračan način, s tek povremenim veselijim bljeskovima. Ta se tama brzo pretvori u monotoniju, gitare su previše ujednačene, a Chubyev vokal je vrlo slab, nekako on najmanje paše u cijelu priču.

Povremeni bljeskovi koji izdižu album su dosadašnji singlovi, pjesme s kojima su i postali jedni od najtraženijih demo bendova, pa je prava šteta da tu kemiju nisu uspjeli prenijeti na cijeli album zbog čega izgleda da je “Fanatik” možda došao i malo prerano, da Gretta još nije bila spremna za njega.

Otvarajuća “Shubi” počinje toliko obećavajuće, s prštajućim gitarama koje podsjećaju na moderan britanski dance indie rock a la Franz Ferdinand, ali s početkom pjevanja, pjesma najednom promjeni svoju početnu ideju, pa se ističu vokalne makinacije umjesto početnih živih gitara, a dodatno se mora istaknuti loši refren ‘shubi dua shubi dua yeah yeah‘.

“Kad te vidim” govori o bivšoj ljubavi s kojom se ponovno završi u krevetu, a ritam je ponovno toplo hladni, uvod kao u najboljoj gitarskoj maniri, dok je pripjev tipičan kakvog je koristila i Boa u svoje vrijeme. “Nema problema” je Kojotovski rock, vrlo živahnog ritma uz blueserski međutak u Baretovom stilu s kojim bi se mogli i poistovjetiti stihovi o pijančevanju.

Pjesma o barenju u nekom disko klubu, “Dugo“, neodoljivo podsjeća na Lauferovu “Lopov Jack”, “Da li si sama” je punokrvni rockabilly, “Sami” je nekako najpristupačnija, pjesma po kojoj bi se ovaj album i najviše mogao zapamtiti, dok su ostale pjesme jedna crta, bez nekog pretjeranog pomicanja, niti prema gore, niti prema dolje.

Za razliku od Gatuza na čijem se albumu moglo uočiti mnogo pjesama koje će uživo zvučati odlično, za Grettu se to baš i ne može reći. “Fanatik” je album širokih nadzora, možda preširokih, ali ovakav tzv. art-rock bez imalo života uz iritantne vokalne dionice teško da može pasti na plodno tlo kod šire mase, možda tek kod kojeg nostalgičnog kritičara.

Par pjesama s “Fanatika” imaju podosta velike potencijale, ali su oni uništeni s nizom pjesama koje kvare dinamiku albuma, pa bi takvi biseri mogli ostati nezapaženi, ako neće biti objavljeni kao singlovi, poput pjesme “Sami”.

Svakom bendu je teško na samom početku karijere, ima mnogo odricanja i krpanja, sve u nadi da se složi neki materijal kojim bi se bend mogao promovirati, ali kod Grette, barem po mojem mišljenju, on je došao prerano, premalo je dobrih pjesama koje zaslužuju biti objavljene, pa bi možda kroz koju godinu efekt bio veći. Ovako, nažalost, to će biti teško…