Urlanje kao komunikacija

‘Tri idiota napravili remek-djelo’ – kočio se naslov u magazinu Rolling Stone 1986., kada je izdan prvi album “Licence To Ill” newyorških ultraneurotičnih, hiperaktivnih klinaca koji su se prigodno nazvali Beastie Boys.

Momci, koji su od prešli put od punkera do rappera, koji tada jedva da
su imali dvadeset, tek prije koju godinu izašli iz srednje škole (kako
li je tek njihovim profesorima tada bilo drago!?), ispalili su
nabrijani debi, koji je navijestio fuziju rapa, punka i heavy metala, a
osam godina poslije, 1994., izdali “Ill Communication“,
koji osim zavidnog komercijalnog uspjeha (nakon debija to je njihov
sljedeći broj jedan na američkoj top listi albuma), kvalitete snimaka,
riječi ‘Ill’ u naslovu, dijeli i nepotrošivu agresivnost newyorške
trojke.

Istini za volju, u drugom dijelu “Ill Communication” je ponešto mirnija ploča, na kojoj je bijesna trojka pokazala da cijeni i razumije i neki drugi glazbeni žanr osim onoga što im najbolje ide.

U sat vremena trajanja “Ill Communication” vodi nas panoramski kroz različite gemište punka, hardcorea i rapa, ali ne zaboravljaju se ni nešto tiši momenti, konkretno “Flute Loop” je sjajan kontrapunkt nabrušenosti “Sabotagea“, singla koji je proharao top-listama te, generalno zlosretne, 1994. godine. Možda je 200 sati dobrotvornog rada na kojeg je Adam Horovitz bio osuđen zbog napada na snimatelja ostavilo kakvog traga.

Može se reći da je “Ill Communication” prava metropolitanska ploča. Uz urbani štih (čitaj beskrajnu prepotenciju, dominira ekstremna nestrpljivost i pohlepnost nasuprot refleksivnosti i umjerenosti), nemilosrdno udaranje po bubnjevima, gitarama i vokalnim žicama, slušatelja očekuju nježna flauta, akustični bas i zvukovni pomak prema jazzu, posebno u drugoj polovici albuma.

Ti tiši dijelovi se ponekad apostrofiraju kao nešto manje inventivni, i manje zanimljivi, ali sada, 15 godina poslije izdavanja ovog albuma, doima se da su upravo takve, jazzom inspirirane dionice dobrodošlo osvježenje i neuobičajeno pametno dodavanje nijansi u zvuk ‘Zvjerčica’, dok je na momente zvučna agresija ipak prevelika da bi ispala uvjerljiva.

Bez obzira na to, “Ill Communication” je još jedan dokaz kako nije opravdano da se newyoršku trojku baca u isti koš s muzičarima kojima je jedini suradnik buka i urlanje. Beastie Boysi su znali uobličiti zvuk, dodati nova rješenja, napraviti riskantan izlet u do tada neistraženo i izvući se iz tih ekskurzija snagom svoga talenta. Oni jesu na neki način odgovorni za poplavu nu-metalaca (desetak godina ispred svog vremena), ali opet, za taj slučaj više vrijedi stara narodna ‘Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu’.

Zbog gore navedenog, lijepo je vidjeti ponovno izdanje ovog albuma. Remiksi, rijetke pjesme, snimke uživo snimljene su dobro došao dio, ali ne i esencijalan, no sam album je ostario vrlo dobro, tek se tu i tamo vidi pokoja ‘bora’.