Uobičajeno odlični

Što reći o grupi Outkast, a što niste već čuli nebrojeno puta. Da ne duljim previše spomenut ću tek nekoliko činjenica: Big Boi i Dre, jedan od najoriginalnijih dueta u povijesti žanra karijeru su započeli kao članovi popularnog južnjačkog hip-hop kolektiva uz tada mnogo popularnije Organized Noise i Goodie Mob.

Prvi album, “Southernplayalisticadillacmuzik” izdaju 1994. godine, no veći uspjeh će uslijediti tek objavljivanjem drugog uratka “Atliens” (ime je zgodna igra riječi, grubi prijevod bi mogao biti svemirci iz Atlante) dvije godine poslije. Uslijedili su “Aquemini” (1998.), “Stankonia” (2000.), kompilacija najvećih hitova i donedavno posljednji, i pomalo precijenjeni “Speakerboxx/Love Below” (2003.).

“Idlewild” nekako je logičan nastavak njihove karijere, daljnje koketiranje sa jazzom, soulom i funkom po kojem su i postali poznati prokušana je formula uspjeha i iako neće ponuditi nova iznenađenja, zadovoljit će sve fanove.

Album otvara sjajna “Mighty ‘O’“, funky-soul poslastica i punokrvni hit, te jedna od rijetkih pjesama na albumu koju potpisuju oba člana grupe. Treba spomenuti i odličnu blues zafrkanciju “Idlewild Blue (Don’tchu Worry ‘Bout Me)” koju Andre izvodi solo, u svojem stilu dobro poznatom s “Love Below“, a niti ostale njegove solo pjesme na ovom izdanju ne zaostaju puno, bilo da se radi o pomaknutoj soul laganici (“Chronomentrophobia“, “Gratest Show On Earth” s Macy Gray, “Dying To Live“), funky plesnom hitu poput “Life Is Like A Musical” ili urnebesnih jazzom i swingom inspiriranih stvari (“Makes No Sense At All“, “When I Look In Your Eyes“).

Što se njegovog dijela tiče, može se zaključiti da je još uvijek u odličnoj formi, nimalo ne zaostaje za svojim prethodnim materijalom te zadržava energiju i šarm kojom je prije par godina osvojio i kritiku i publiku.

Big Boi je svoj dio albuma odradio korektno, čak možda i nadmašujući “Speakerboxxx” koji je bio dosta nekonzistentan album. “Peaches“, “N2U“, “Morris Brown” i “Call The Law” glazbom se savršeno uklapaju u materijal, stilski potpuno slijede Andreove pjesme, a za svaki slučaj tu su “Buggface“, “In Your Dreams” i “The Train“, nešto klasičnije hip-hop stvari s prepoznatljivim južnjačkim prizvukom.

Album je koncepcijski gotovo identičan prethodniku, s razlikom što je ovaj put bilo materijala za samo jedan nosač zvuka. Tako su Andre i Big Boi opet gotovo podjednako minutažu podijelili između sebe, te još pridodali tri zajedničke pjesme, već ranije spomenutu “Mighty ‘O'”, još jednu jazz/swing poslasticu “PJ & The Rooster“, i “Hollywood Divorce“, laganicu za potrebu koje su u goste pozvali Lil’ Wayna i Snoop Dogga.

“Idlewind” je još jedan odličan studijski uradak za kraljeve hip-hopa iz Atlante, savršen nastavak njihovog prethodnog albuma kojeg često i nadmašuje, kako pojedinačnom kvalitetom pjesama, tako i činjenicom da je cjelokupno puno ujednačeniji i ispoliraniji. Pitanje je samo mogu li i dalje nastaviti svakim sljedećim izdanjem dizati kvalitetu za još jednu stepenicu.