Umjetnički rast vodeće hrvatske kantautorice mlađe generacije

Prvo se osnovao Hrast, pa je ustanovljen Orah, da bi do medija došla vijest kako izlazi “Stablo” s potpisom Nine Romić. Je l’ to neka nova politička stranka?

Srećom nije, nego ono što Romić radi najbolje, a to je kolekcija novih
pjesama od kojih su neke već jaaako dobro poznate posjetiteljima njenih
koncerata.Ninina poza na omotu “Stabla” asocira na jednu od poznatijih fotografija legendarne Janis Joplin. U skladu s time, “Stablo” donosi najviše bluesa u odnosu na dosadašnji Ninin rad.Ako je njen debi “Daljine” sadržavao intimnu, introvertnu priču, a “Ptice” ljutnju, “Stablo” jasno označava Ninin rast i grananje svog izričaja u nekoliko različitih smjerova, s jasnim ishodištem.

Korijen je tradicional “Vuprem oči” (koji nije teško zamisliti da ga izvodi Ninina svojevremena mentorica Dunja Knebl), naslovna pjesma nastavlja gdje su “Daljine” stale, “Savršeno običan dan“, “Vožnja” i “Bicikl” (inače bombončići od singlova) predstavljaju njenu najpristupačniju stranu, a u brojevima “Obod šešira” i “Možda” Nina se okušava kao blueserica. Također, Romić je obradila, u nekim underground krugovima cijenjenog punkera, poetu i performera Satana Panonskog: iz originalne snimke “Dječakove pjesme” uzela je stihove i osnovnu melodijsku liniju, te je cijelu stvar, zapravo, poboljšala – odjednom “Dječakova pjesma” ima i dubinu, čistoću te boju – sve ono čime Satanova verzija oskudijeva.

Ninin zaštitni znak, pikanje po gitari je na trenutke vrlo utišano nauštrb iznimnog učinka njenog pratećeg benda kojeg trenutno čine Ivica Antunović (ex-Hemendex) na basu, Petar Cvahte na bubnjevima i Fred Lanz na klavijaturama. Na četiri pjesme je pripomogla Ivana Lulić s vokalnim linijama koje daju mnogo više emocija nego nota, a Mark Mrakovčić je podario nešto gitarističkih, klavirističkih i bas dionica.

“Stablo” je snimljeno ‘većinom uživo’, bogato je spontanim pasažima koji nisu uvijek najsretnije pogođeni: na nekoliko se pjesama Romić koristila idejom ‘više nota i veća glasnoća znači intenzivnija emocija’, što je znalo proizvesti kontra-efekt, poglavito na “Možda”, kao i na “Dječakovoj pjesme” (bolje zvuči verzija s kompilacije “Oči u magli” na kojoj je manje instrumenata) a i “Osmijeh kao porculan” je moguće zamisliti u nekom sretnijem aranžmanu s manje klavirskih pimplanja.

Bez obzira na sitnije nedostatke, “Stablo” betonira Ninin status vodeće hrvatske kantautorice mlađe generacije, a tko će ga željeti oboriti, morat će imati mnogo upornosti te ‘jako dobro naoštriti sjekiru’. “Stablo” je dokaz da je Nina Romić zaslužila biti poznatija i od Nine Morić i od Nine Badrić.