Uho puno vjetra

Communic su relativno mladi norveški progressive metalci; 2003. potpisuju za Nuclear Blast, “Conspiracy In Mind” njihov je prvi album, a bend čine: Oddleif Stensland-vokal i gitara, Tor Andersen-bubnjevi, te Erik Mortensen-bas. Škrt i suhoparan uvod u recenziju albuma prvijenca ovog, po mnogima, vrlo obećavajućeg benda, ne upućuje nužno na nedostatak inspiracije (iako i taj zaključak ne bi bio tako pogrešan…) nego na potrebu autorice teksta da prestane ‘mlatiti praznu slamu’ (kako joj je rečeno) i prihvati se konkretnog i nadasve ‘objektivnog’ recenziranja.

Dakle, “Conspiracy In Mind” je krenuo u prodaju u veljači ove godine; album broji sedam pjesama i, sasvim neobjektivno, ‘j… he dobar!’ Da, da, ak’ Srećko V. može napisat’ to na plakat, mogu i ja u recenziji. Razloge za ovu prostu sintagmu mogu sažeti u jednu rečenicu, ali to onda ne bih bila ja.

Oddleif Stensland je svakako ime koje bi trebali zapamtiti ne samo ljubitelji progressive metala nego i svak’ tko cijeni odličan vokal bez obzira na ‘zvučnu pozadinu’; dok su se junaci romantizma, u svojoj boli i očaju, suicidalno naginjali nad turobnim liticama, vjetar je hučao oko njih, gromovi ukrštali svoja bučna koplja, a sva sila onomatopeja pržila im napaćenu dušu, ovaj je čovjek strpljivo čekao svoj trenutak u vremenu kako bi nam pokazao da se sva poetika prirode može zatočiti u u pet minuta ljudskog glasa.

Slobodno me sad optužite za patetiku i pretjerivanje, ali već je puno vremena prošlo od trenutka kada sam prvi puta osjetila takvo oduševljenje ne samo vokalnim sposobnostima već i snagom interpretacije jednog vokala. Nježan u jednoj, opako brutalan u drugoj sekundi, okovan Mortensenovim bassom na “Silence Surrounds” ili kontriran heavy rifovima na “They Feed On Our Fear“, svojom energijom i interpretativnošću potpuno će zdrobiti vaše uho.”Ocean Bed” utjelovljuje sve gore spomenuto o Stenslandovom vokalu koji, oplemenjen prekrasnim ženskim vokalom i mjestimično spuštenom gitarom, čini ovu stvar najboljom na albumu.

Prije nego slomite noge trčeć’ po CD, a ja ‘pokupim masne pare’ od izdavača zbog naglog porasta prodaje, moram vas upozoriti na jedan majušni ‘nedostatak’: u nekim pjesmama mogli biste uživati preko desetak minuta. Što vam je trebalo bit pojašnjeno činjenicom da ih je na albumu samo sedam. Gasim komp i uzimam CD player. Čini mi se da se sprema oluja. Šteta što nemam nikakvu liticu u blizini, al’ nije ni krov zgrade tako loša ideja. Ja odoh. A vi… Što čekate?