Tko čeka, dočeka

Kada govorimo o norveškoj sceni, jedno od najiščekivanijih izdanja u ekstremnom metalu u 2006.oj godini je svakako bio i Keep Of Kalessin. Taj bend je nekako sve do sada djelovao iz sjene, zakriljen velikim bendovima kao što su Satyricon ili Darkthrone, no njihovo je vrijeme, čini se, napokon došlo.

Nakon mnogo hvaljenog “Reclaim” EP-a iz 2003.-e godine, s kojim su se vratili na scenu nakon njihovog misterioznog nestanka tri godine prije, trebalo je proći neko vrijeme, točnije dodatne tri godine, kako bi opet proizveli nešto od čega će ljubiteljima black metala zastati dah.

A.O Gronbech, umjetničkim imenom Obsidian Claw, osokoljen iskustvom koje je dobio snimajući “Reclaim” EP sa Satyriconovim bubnjarem Frostom te Mayhemovim vokalom Attilom Csiharom, uzeo si je vremena kako bi na miru napravio album koji bi ponosno mogao stajati uz druge velikane norveške black metal scene. Očito je da mu je to iskustvo itekako godilo, jer je glazba na ovome albumu daleko zrelija i ozbiljnija od njihovih prethodnih albuma.

Ta se progresija prvenstveno vidi u produkciji; više je nego očito da su za novi sound itekako zaslužni vrhunski inženjeri koji su uspjeli album ispolirati da zvuči kao jedna skladna cjelina, pa je s tehničke strane album skoro pa savršen. Što se vokala tiče, ovdje se pojavila jedna novina; dok su se na prijašnjim izdanjima Keep Of Kalessin oslanjali na toliko specifičan black metal scream, novi je pjevač pokazao izniman raspon glasa i mogućnost varijacije od screama, growla, do poluclean vokala i samim time pridonijeo dinamičnosti izvedbe.

Ovo se ne bi eventualno svidjelo die-hard black metal fanovima, jer biste ovakav vokal prije očekivali u bendu kao što je Machinehead, nego u black metal sastavu. No na takve se stvari treba naviknuti, jer je svako eksperimentiranje i inovacija dobrodošla, bili oni loši i dobri. Sve u svemu, ovakav vokal doista paše glazbi na ovome albumu.

Album također obiluje catchy gitarskim riffovima, te odličnim, ne prenaglašenim blastbeatom. Posebno bih izdvojila pjesmu “The Black Uncharted“, koja u svojoj samoj sredini ima prekrasan solo akustični gitarski break, te reprezentira apsolutnu novinu u ovome žanru. Pjesma “Many We Are” ima očite thrash metal utjecaje, dok pjesma “Armada” otkriva melodičnu stranu ovoga benda.

Kaotičnost doseže svoj maksimum upravo u pjesmi “Vengeance Rising“, kroz reske blastbeatove na koje se naslanjaju brzi riffovi s čestom izmjenom ritma. Generalno gledajući, album je skup različitih pjesama koje reprezentiraju solidnu kompoziciju. Svestranost benda je očita, no ponekada je teško tako nagle promjene pratiti.

To može biti naporno za nekoga tko je navikao na ponešto sporiju glazbu, jer vam Keep Of Kalessin jednostavno neda zraka; ogromna energija, epičnost, brutalnost, sve to nabijeno u nešto malo više od 50 minuta materijala.

Ima potencijala da bude naporno, ali također i da okupira vaš CD-player barem na tjedan dana. Što će se od tog dvoje dogoditi, ovisi isključivo o vama.