Pjesme bez identiteta i s odsustvom originalnosti

Keep of Kalessin jedan je od brojnih bendova čija je karijera posljednjih godina doživjela vrtoglav uspjeh. Za to je bez sumnje najzaslužniji album “Armada” iz 2006. godine, kojeg je bend iste godine promovirao i u Zagrebu, svirajući sa sunarodnjacima Satyricon.

Dvije godine kasnije, bend je na tržište izbacio svoj četvrti po redu album “Kolossus“, a najvažniji podatak o njemu jest onaj kako je objavljen pod okriljem Nuclear Blasta.

Zašto to naglašavam? Jednostavno, Nuclear Blast je izdavač s jako dobrim osjećam kakav se zvuk može prodati, te su gotovo svi bendovi koji su posljednjih godina potpisali ugovor s njima završili na istoj mrtvoj točki – u moru komercijaliziranog pokušaja postizanja bespotrebne melodičnosti.

Ovo je samo još jedan u nizu albuma koji postaju dosadni već nakon nekoliko preslušavanja, pa nije sasvim sigurno hoće li svi koji su voljeli ovaj bend i dalje biti oduševljeni njegovim zvukom.

“Kolossus” se sastoji od devet pjesama koje imaju nekoliko zajedničkih karakteristika. Kao prvo, sve zvuče slično u tolikoj mjeri da se slobodno mogu nazvati pjesmama bez ikakvog identiteta. To je sasvim dovoljno da album zvuči zamorno i nezanimljivo, a kada se tome doda njihovo trajanje (većina traje po sedam ili osam minuta), sve je rečeno.

Ipak, ovaj album od potpunog debakla spašava nekoliko stvari, zbog kojih je on ipak donekle slušljiv. U prvom redu govorim o bubnjevima koji su, iako prečesto zvuče kao da su neuvjerljivo ‘zalijepljeni’ na gitarističku podlogu, sasvim solidni tijekom sporijih dijelova.

Upravo su oni najbolje što ovaj album može ponuditi, te je stoga uvodna pjesma, kraća instrumentalna “Origin“, jedan od zanimljivijih trenutaka novog Keep of Kalessina, uglavnom zbog svog ‘stapanja ‘zavijajućeg zvuka gitare s onim elektroakustične.

Još nježniji i ljepši segmenti dolaze do izražaja u drugom dijelu pjesme “The Rising Sign“, te ovu pjesmu izdvajaju iz neinspirativnosti ostalih.

Riječ je o pjesmi koja, nakon žešćeg početka, donosi tri minute laganog prebiranja po žicama, popraćenog klavijaturama koje svakim taktom dostižu novi vrhunac. Konačno, u pravi se trenutak ubacuju blast beatovi, koji začuđujuće dobro nadopunjuju sporiji tempo gitarista, a preko svega dolazi vokal pjevača Thebona u svojoj punoj snazi, koja je dolazila do izražaja na prethodnim albumima, posebno na “Agnen: A Journey Through the Dark”, dok se na ovom čuje prerijetko.

Upravo su vokali ogroman nedostatak koji sprječava “Kolossus” da zvuči istinski kolosalno. Pjesma “Warmonger” najbolji je pokazatelj toga, sa svojim vokalima koji nemaju nikakve veze s black metalom.

Nadalje, “Against the Gods” pjesma je čiji je refren također uništen pjevanjem koje više sliči na bijesno recitiranje, zbog kojega se nažalost nameće pitanje gdje je i zašto nestao dobar growl?

“Kolossus” je album koji predstavlja ogroman korak unatrag za bend kojemu se potencijalno smiješila zlatna budućnost.

Ostaje samo nada kako će se članovi benda sjetiti ponovno poslušati svoje starije albume “Agnen” i “Through Times of War” i vratiti se svom starom glazbenom izričaju. Ako je previše tražiti takvo što, na budućim bi izdanjima barem trebali napraviti više pjesama po uzoru na gotovo briljantnu “The Rising Sign”, koja je jasan dokaz da ovaj bend može mnogo više od ovoga.

Dakako da sva krivnja za ovako ispodprosječan album ne leži na Nuclear Blastu, no činjenica je kako bi se i oni konačno trebali osloboditi svoga kompleksa stvaranja odreda identičnih bendova, kako naredni albumi Keep of Kalessina (i ne samo njih) ne bi ponovno patili zbog potpunog odsustva originalnosti.