Darwin je bio u pravu!

Slušajući Enslaved, nemoguće je ne primjetiti da njihov kreativni razvoj kao benda itekako podsjeća na Darwinovu teoriju evolucije. Njihovi najraniji uratci, posebice “Vikingligr Veldi” i “Frost” izgledaju kao okamenjeni trilobiti uspoređeni s najnovijim albumom. Iako su već tada bili puno kompleksniji nego drugi norveški black metal bendovi, oni su jedni od rijetkih koji su uspješno preživjeli inspiracijsku propast koja je zahvatila taj žanr u drugoj polovici devedesetih.

Bili su se spremni prilagoditi, napredovati, usvojiti dobre karakteristike, dok su drugi ‘dinosauri’ koji su ostavili traga na sceni iščezli. I tako su od trilobita, uz predan rad i trud, evoluirali u homo sapiensa; biće koje ima smisao za umjetnost.

Enslaved je po inspiraciju za ovaj album posegao duboko u glazbenu prošlost; nakon što su iscrpili vrelo američkog death metala s kraja osamdesetih koje im je napajalo maštu na prijašnjim albumima, okrenuli su se progresivnom rocku ’70-ih godina prošlog stoljeća.
King Crimson, Pink Floyd, Rush očito nisu napuštali CD player njihovog basista i pjevača Grutlea Kjellsona, što se uvelike odrazilo na njihov zvuk i način na koji je glazba skladana.

Prošlogodišnji je album dobio odlične ocjene od kritičara, pa je bend nastavio dobro definiranim putem, ohrabren i od strane publike. Članovi benda su se povezali svirajući skupa na turneji i rezultat svega je iznimno zanimljiv uradak.

Možda je najbolje da počnemo najpoznatijom pjesmom s albuma, za koju je snimljen i video. “Path To Vanir” je djelo koje karakteriziraju iznimno progresivni riffovi, uz pokoji tremolo riff koji se tek slabije čuje u pozadini. U prvi plan se stavlja gitara, te se najviše varijacije vrti baš oko tog instrumenta, dok ju ostali instrumenti obavijaju poput plašta. U sredini pjesme je jako sjetan akustični break, upotpunjen lijepim chantom na engleskom jeziku.

Album dobiva na težini zbog pjesme “Fusion Of Sense And Earth“, koja u sebi sadrži jedan tipičan Autopsyu sličan death metal riff; zvuči krajnje catchy i nepretenciozno. Nastavlja se pjesmom “Ruun” koja ima iznimno lijep akustični početak, te se opet pojavljuje taj specifičan chanting. Atmosfera koja se stvara je slična onoj kada se baca runska magija; iako je riječ o vrlo modernom zvuku, nije se ni malo izgubilo na epičnosti i mističnosti.

Kasnije se na albumu vide i neki stoner utjecaji, posebice u pjesmi “Tides Of Chaos” i “Heir To The Cosmic Seed“. To ni ne čudi, s obzirom da je glavni skladatelj benda, gitarist Ivar Bjørnson zakleti fan Isisa, Cult Of Lune i sličnih benova, pa je dopustio da ga oni nadahnu. Beskorisno je uopće opisivati riječima glazbu koja se jednostavno opisati neda i probija sve norme koje je black metal postavio.

Enslaved je ovim albumom dokazao da ih se granice žanra uopće više ne tiču, i da su spremni stvarati glazbu za sebe. Usputna je stvar ta da će se ta glazba svidjeti ne samo kritičarima, već i publici koja nije tradicionalno okrenuta ka black metalu. Musik über alles, u pravom smislu riječi.