Time se treba ponositi

Debi ploča grupe Time tek je treće ili četvrto LP rock izdanje u bivšoj Jugoslaviji, no zato su se njeni kreatori potrudili da bude zlatnim slovima upisana kao briljantan album domaćeg rock’n’rolla.

Najnovije izdanje je slavljeničko, obilježava se 40 godina od prvotnog objavljivanja, i upravo je šteta što originalnim snimkama nisu pridruženi singlovi koji su bili aktualni u vrijeme originalnog izdavanja LP ploče, prvenstveno legendarna “Makedonija” i podjednako dobra “Život moj”.Biografija članova grupe Time frca od buntovništva za ondašnje socijalističko podneblje (bila je to ipak 1972.): pjevaču je pravo ime Adolf i na sve načine izbjegava vojnu obavezu (poslije će završiti u zatvoru zbog toga), gitarist se preziva kao veliki kršćanski blagdan (Božić), orguljašu je Pop dio prezimena, a zajedno su se prozvali imenom na ‘buržoaskom’ engleskom jeziku.Ono što odmah upada u uši slušatelja jest da je i u svjetskim razmjerima rijetkost da se međusobna kemija tako lijepo poklopi već na početku: sekstet sačinjen od mladih jazzera, ambicioznih pop-stilista i hard rock fanatika profunkcionirao je ka’ da su išli zajedno u vrtić: basist Mario Mavrin i bubnjar Ratko Divjak dugo su bili suradnici Boška Petrovića, klavijaturist i flautist Brane Lambert Živković veteran je rocka šezdesetih, poznat i kao odličan aranžer (sudjelovat će na snimanju “Dnevnika jedne ljubavi“), orguljaš Tihomir Pop Asanović imao je svoj orkestar koji je svirao ‘svugdje’, gitarist Vedran Petar Božić svirao je po brojnim zagrebačkim sastavima, čak se nakon jedne svirke družio s Hendrixom u Njemačkoj, a pjevač Dado Topić friško je izašao iz beogradske Korni grupe.Bend se na Topićeve pjesme bacio kao krdo vukova na prestrašeno janje. Svirka je visceralna, pršti od radosti kreacije, kakva je već inače prisutna kod mladih nadobudnih muzičara koji su napokon oslobođeni krutih okova raznih staromodnih profesora ili šefova, no tako i treba biti: grupa zaposjeda umjetnički teritorij bez kalkulacije, strastveno i drsko preuzima rizik i krajnji rezultat je upravo fantastičan – album je fokusiran i lepršav, energičan i nabrijan, odsviran i otpjevan s neobično visokom količinom empatije i poznavanja materije, odnosno rocka, bluesa i jazza.

Brojne su instrumentalne dionice ušle u antologije hrvatske i južnoslavenske rock muzike, a ne treba zanemariti činjenicu da se uvodna pjesma na albumu “Istina mašina” našla na albumu grupe Ekatarina Velika “Neko nas posmatra”, što je jedina obrada koju je EKV ikad objavio na nekom svom albumu.

Posljednja pjesma na albumu “Za koji život treba da se rodim” rezultat je pomnih aranžmana i znalačkog dramaturškog slaganja dionica. Sama originalna snimka albuma nije bajna (vokal i bubnjevi čuju se slabije nego što bi trebali), no to je i dalje izuzetna ploča koja je nadživjela vrijeme. Eventualna slaba točka su tekstovi, koji su pravi tinejdžerski, no njihov je autor Dado Topić ionako u vrijeme njihovog pisanja imao 23 godine. “Hegedupa upa” izmumljana je (i to vrhunski, naravno), teško je ne uočiti sjajan Topićev blueserski rafinman, a “Pjesma No. 3” je, prema Božićevim riječima, dobila tekst tek prije snimanja vokala.

Kompletan je album snimljen za tri-četiri dana, prvotna edicija bila je izdana otprilike kao i današnji domaći albumi na CD-u, 500 primjeraka, no s vremenom se doštampavala.

Nažalost, umjesto da scenom drma idućih desetak godina, postava grupe počela se osipati, a kemija između članova benda na ovom albumu nikad nije nadmašena. Najveća je šteta za Topića, koji je unatoč ogromnom pjevačkom i autorskom talentu te sjajnim pjesmama, toliko ‘pao’ da je svojevremeno svirao u pratećem bendu Zdravka Čolića (što je sljedeće? Vedran Božić svira u Coloniji?), a u osamdesetima zaronio u područja koja si progresivni rocker ne može dozvoliti. No to je već druga priča – po ovom se albumu i singlovima “Život moj” i “Makedonija” Adolf Dado Topić i grupa Time trebaju pamtiti.