Tehniciranje s određenim smislom

Negdje prije četiri godine uspio sam nekako doći do, tada debitantskog, albuma ove američke skupine iz Los Angelesa. Skupine koja, da odmah otklonimo moguće sumnje, nema nikakve veze sa svojim zemljacima, koji se isto tako zovu, a sviraju tzv. ‘white’ ili ‘christian metal’.

Taj mi se album, a zove se kao i bend, poprilično svidio, jer se radilo o vrlo kvalitetnom, fino posloženom progresivnom power metalu po uzoru na Symphony X i Dream Theater. U međuvremenu je snimljen drugi album “The Fullness of Time“, na kojem je pjevača Ricka Mythiasina (ex-Steel Prophet) zamijenio Ray Adler iz Fates Warninga, koji je, btw., otpjevao jednu pjesmu na prvom albumu.

To ostvarenje nisam imao priliku čuti pa ću se stoga kratko pozabaviti usporedbama između “Redemption” i novog albuma “The Origin of Ruin”. Prvo da kažem, nekako mi je bolje ‘sjedao’ Rickov snažniji, više power/heavv vokal, od Rayevog, koji je melodičniji, osjećajniji, samim time i depresivniji.

Također, u ove se četiri godine, općenito gledajući, ponešto izgubilo na snazi, pogotovo u domeni utjecaja powera, koji je ovdje uglavnom sveden na bubnjarsko pedaliranje, ali su zato nove pjesme univerzalnije i strukturalnije, rađene možda malo temeljitije, ali i dosta atmosferičnije.

Isto tako, puno je veći obim melodija i u pjevačkim i u instrumentalnim izvedbama, dosta je catchy ritmova, pjevnih, lako pamtljivih refrena, tako da dijelovi pojedinih pjesama na sebe navlače čak i ‘hitoidne’ karakteristike.

Navodim dijelovi pjesama, jer većinom se ipak radi o naslovima koji u kompletu nisu jednostavni za slušanje i ne previše tečni, više onako neobavezni. Tako je jednoličnost vješto izbjegavana, i to u kontinuitetu uz psihodelične klavijaturističke passage, povremene gitarističke groovye i češće i žešće solaže te ultra duboke, snažne i temeljito atmosferične bas dionice.

‘Tehniciranje bez duše’, kako mnogi nazivaju ovakvu vrstu muzike, i ovdje je u potpunosti došlo do izražaja, kako u svim navedenim, tako i u piano prepucavanjima, akustikama, a dijelom i thrash riffovima, koji album, barem na momente, usmjeravaju u žešćem pravcu.

Najbolja pjesma je devetipolminutna “Memory“, koja u kontinuiranoj izmjeni ritmova sadrži sve iznesene karakteristike, od kojih ističem dijelove s jako depresivnim pjevanjem te classic heavy solažama . “Blind My Eyes” dosta je brza, snažna pjesma, koja u aranžerskim dijelovima klavijatura i, poglavito piana, poprima karakteristike klasične muzike.

Pjesma “The Death of Faith and Reason” djeluje mi najsnažnije, s umjerenim gitarističkim distorzijama, groovyima, ‘položenim’ solažama i dosta jakim heavy pjevanjem. “Fall in You” slična je s “Memory”, čak i po dužini, a posebno sam je upamtio po akustičnoj odjavi, kako nje same tako i albuma u kompletu.

Regularne verzije, da se tako izrazim, jer ona limitirana sadrži covere Tori Amos (“Precious Things“) i UFO (“Love to Love“), koji nisu toliko utjecali na mene da bi nešto drugo, osim imena, posebno isticao.

Iako sam i u ovom albumu našao poprilično zanimljivoga, nekako mi se ne čini tako dobrim kao debitantski, koji je na mene ipak ostavio jači dojam od ovog ovdje.