Tako-tako, mogu oni i puno bolje

Hot Hot Heat su pažnju na sebe privukli izvrsnim albumom “Make Up the Breakdown” iz 2002., pa su se priključili valu novih bendova koji su pokrenuli ‘milenijski’ rock val. Prije dvije godine su izdali “Elevator”, vrlo ‘popičan’ album koji se uvelike razlikovao od prethodnog pa ga je kritika sasjekla još u samom startu.

Iskreno, ako je širenje svojih glazbenih nazora grijeh, onda mogu i ja prihvatiti da je taj album loš, ali ipak smatram da je “Elevator” vrlo zabavan i šarolik, jednom riječju malo podcjenjen.

Bilo kako bilo, bend je krenuo dalje ne obazirući se na prošlost, primio se posla na novim pjesmama koje su dobile naslov “Happiness Ltd.“. Kao što se iz samog naslova da iščitati, bend je želio pružiti svu sreću svojim fanovima pa je složio vrlo veseo album koji bih nazvao svojevrsni miks prošla dva, već spomenuta albuma.

Zvuk Hot Hot Heata je prepun klavijatura i zvonkastih gitara, što u cjelini donosi pregršt ljepljivih melodija uz poneku psihodeličniju pjesmu. U današnjem svijetu najbliži srodnici bili bi im Franz Ferdinand i The Killersi, pošto vuku glavnu inspiraciju iz istog vremena (80-te), ali svaki bend je priča za sebe, pa daljnje usporedbe ne bih davao.

Uvodna, ujedno i naslovna, je “Happiness Ltd.”, za koju bih rekao da je skoro tipična Hot Hot Heat pjesma s velikom dozom stadionskog utjecaja U2, u “Let Me In” me na trenutke podsjećaju na najbolje orkestracije Aerosmitha ili Bon Jovia, ali pripjevom se mnogo udaljuju od dotičnih bendova, dok je pjesma “5 Times Out of 100” poznata već nekih pet godina u nešto izmijenjenom izdanju, pošto je bila izdana na njihovom EP-u “Knock Knock Knock”.

Zaboravite instrumente iz naslova “Harmonicas & Tambourines” jer pjesma naveliko vuče na Mando Diao, a u “Outta Heart” zvuče kao da su zabrijali na iste haluciogene droge kao i dečki iz The Flaming Lipsa jer je pjesma vrlo lijepa indie rock psihodelična laganica.

“My Best Fiend” izvlače klavijature, pošto su joj gitare jako stereotipne, “Conversation” zvuči kao loš Franz Ferdinand, “Give Up?” je klasika benda, “Good Day to Die” je ljepljiva i previše sladunjava, sa “So So Cold” su se previše vratili u 80-te, dok je posljednja “Waiting for Nothing” poput Arcade Firea, samo što joj fali efektnosti i nabrijane atmosfere.

Mnogima je frontmen Steve Bays iritantan do bola, što odvlači pažnju od same glazbe benda što nije u redu, ali ipak se treba priznati da malo ‘padaju’, da ne mogu držati ritam koji su si postavili prošlim albumima. “Happiness Ltd.” je baš miks minulog rada, i u nekim trenucima zvuče vrlo zbunjujuće i nedefinirano pa više ne znam da li oni shvaćaju kakav bend bi htjeli biti.

Na albumu se zasigurno može naći nekoliko hitova, ali vrijeme će pokazati da li će se uspjeti isforsirati kao neke singlice iz njihove prošlosti. Po mojem mišljenju, ovo je njihovo ispodprosječno ostvarenje, ali barem su mu dali dozu zabave i ironije u naslovnoj “Happiness Ltd.” u koju su čak ubacili i zvuk ‘dizanja Windowsa’.

Pitanje je: ‘Da li “Happiness Ltd.” potiče na sreću i veselje?’ Moj odgovor je: ‘Samo djelomično…’