Kako sada izgleda, nema im spasa

Kanadski indie rockeri Hot Hot Heat spadaju u jedno od najvećih razočaranja milenijskih malih bendova jer su samo jednom dosegli zavidnu kvalitetu, dok im sve ostalo ide vrlo slabo.

Nakon malo poznate kompilacije ranih singlica “Scenes One Through Thirteen”, uslijedio je vrlo popularan album “Make Up the Breakdown” zbog kojeg su im mnogi tepali da su velike nade indie rocka, ali ubrzo su sva nadanja otišla k vragu jer svakim novim albumom bend je bivao sve blijeđi i blijeđi, te je sada posve jasno da više nema šanse da se vrate u prvu ligu indie rocka.

Prošlo je osam godina od najvećeg uspjeha, a tri od posljednjeg albuma što je potpuno nebitno jer za “Future Breeds” malo tko mari, pa čak i oni kojima je “Bandages” era bila zakon. Razlog leži u tome što je bend u potpunosti izgubio dramatičan i neurotičan pristup glazbi koju sada zamjenjuje nimalo zanimljiva pop psihodelija.

Ponegdje, kada se pruži više šansi, album pruža djelomičnu zadovoljštinu kroz poneku skladbu, ali ukupno gledajući, “Future Breeds” ima previše mana da bi postao dobar i relevantan album. To se ponajviše osjeća u prenapadnoj produkciji (najbolji primjer “Buzinezz az Uzual” koja je uništena do bola) kojom se pokušao sakriti manjak inspiracije koja pere Hot Hot Heat već godinama.

Uvodne “YVR” i “21@12” zvuče obećavajuće, kao da se bend vratio u formu, s nizom zanimljivih preokreta u pjesmama, ali im ipak nedostaje još ‘ono nešto’ da bi bile indie hitčine. Nažalost, sve pada u vodu već s trećom pjesmom “Times a Thousand” i horor atmosferom koja podsjeća na trenutno ljigav filmski mainstream s raznim vampirima.

Nakon ovakvog iskakanja iz tračnica, bend se vrlo teško vraća, pa nabrijana “Implosionatic“, ritmična “Goddess on the Prairie” ili mračna “Zero Results” služe kao isprika, ali nedostojna jer su i same te pjesme podosta dosadnjikave.

Do kraja bi valjalo još jedino istaknuti pjesme “Jedidiah” i posljednju “Nobody’s Accusing You (Of Having A Good Time)” koje zvuče kao da su na razmeđi “Make Up the Breakdown” i njegovog sljedbenika “Elevator“, što bi moglo pobuditi komercijalnu stranu priče pod imenom “Future Breeds”.

Povratak na nezavisnu etiketu nije donio potrebnu injekciju energije u kreativnost Hot Hot Heata, pa smo tako dobili samo još jedno prosječno izdanje kojeg rijetki mogu obožavati. Za razliku od mnogih svojih kolega koji su počeli u isto vrijeme, Hot Hot Heat je postigao najmanje jer dok drugi pune stadione (The Killers, Kings of Leon…), oni se i dalje moraju zadovoljavati malim dvoranama. Razlog je očit i jasno vidljiv i na ovom albumu.

“Future Breeds” ima sve što ih je nekad proslavilo, neurotične vokalne dionice Stevea Baysa i povremene frenetične dionice s gotovo pop melodijama, ali sve je uništeno slabim pjesmama i čestim preproduciranjem, zbog čega smo dobili još jedno razočaranje od Hot Hot Heata. Kako sada izgleda, nema im spasa.