Sva sreća da su se napili

“Hey Trouble!” je pravi naziv za ovo izdanje benda The Concretes. Nakon mnogih prošlogodišnjih problema, smogli su snage nastaviti s radom i učiniti vrlo dobar album samo godinu dana nakon vrlo slabog “In Colour“. Pa krenimo redom…

Bend se osnovao 1995. u Švedskoj, a nakon dva EP izdali su “Boy, You Better Run Now” koji je sadržavao oba mini albuma. 2003. izdaju u rodnoj Švedskoj svoj debitantski album “The Concretes” koji je sljedeće godine izbačen i na svjetsko tržište. Pjesma koja se najviše isticala s tog albuma bila je “You Can’t Hurry Love”, a nju još i danas smatram kao najbolje ostvarenje benda. Prošle su godine izdali slabašni “In Colour” nakon čega su počeli problemi.

Na velikoj američkoj turneji sredinom prošle godine događali su im se pehovi u nizu, u New Yorku su im ukrali sve instrumente, u Bostonu je kolabirala frontmenica Victoria Bergsman nakon čega su odlučili prekinuti turneju. Ubrzo nakon povratka, Victoria je odlučila napustiti bend, što je gotovo dotuklo ostatak ekipe.

Tako u bedu, svi su otišli u bar i dotukli se alkoholom i u takvom stanju odlučili da nije gotovo s The Concretesima. Par mjeseci kasnije zatvorili su se u studio i krenuli sa snjimanjem novih pjesama koje su htjeli posvetiti svim svojim problemima u protekloj godini pa otud i naslov “Hey Trouble!”.

Nakon podužeg uvoda, vrijeme je da nešto kažem i o samom albumu. Na njemu je bend povratio poletnost i lepršavost koju su imali na prvijencu, a izgubili na “In Colour”. Lijepe, bogate, orkestralne melodije pretočili su u 12 podjednako dobrih pjesama, a mikrofon su podijelile originalne osnivačice benda Lisa Milberg i Maria Eriksson.

Iznenađujuće je što se bend odlično snašao nakon odlaska ‘šefice’. Kada sam vidio da je izašao njihov novi album, tako brzo nakon svega, pomislio sam da će biti još lošiji od prošlog jer je brzo skrpan i to samo iz razloga da se čim prije zaboravi odlazak gospođice Bergsman koja je u međuvremenu imala izvrstan singl s Peter Bjorn & Johnom, ali sam se prevario.

Uzori su i dalje jednaki, kao i na prošlim albumima, od The Mamas And Papas, Abbe, The Supremes i The Ronettes pa do novijih The Cardigansa i sličnih orkestralnih pop bendova poput Camera Obscurae ili The Hidden Cameras. U 40-tak minuta sedmorka Lisa Milberg, Maria Eriksson, Martin Hansson, Per Nyström, Ulrik Karlsson, Daniel Verj i Ludvig Rylander su pokazili što sve mogu i znaju.

Na prvo mjesto su postavili naslovnu “Hey Trouble” koja je vrlo kratka i vrlo psihodelična, a odmah do nje je lagana s vrlo jakim bas dionicama “A Whales Heart“.

Pjesma “Kids” je izabrana kao prvi singl, ali moglo se i bolje izabrati. Pjesma je dosta jednolična, srednjeg tempa s mnogo sitnih detaljića koji se neprestano ponavljaju. Nakon dvije lagane pjesme dolazi “Oh Boy“, najživahnija pjesma s albuma u kojoj dominiraju galopirajući bubnjevi. U njoj pokazuju da još uvijek imaju žara, te da mogu bez problema preživjeti odlazak glavne figure benda.

“Keep Yours” bih nazvao moderan electro pop-rock s vrlo pamtljivim refrenom, a “If We’re Lucky We Don’t Get There On Time” prekrasnom baladom. Pred kraj se je sakrila “Are You Prepared” koja neodoljivo podsjeća na moderne The Ronettes, a mirna “Simple Song” zatvara ‘probleme’ u koje su se uvalili The Concretes.

Ovaj albumčić je jako dopadljiv jer pokazuje da pop ne mora biti ljigav kako se može vidjeti kada letimice preslušavate razno razne top liste. Nisu se još vratili u punoj mjeri, ali barem su isprali ljagu prošlog album. I to je nešto.

The Concretes su bend koji zaslužuje vašu pažnju, a na vama je da odlučite koliko ćete im šanse dati. Nekoliko pjesama je predivno, a ostale su OK, te nema niti jedne pjesme za koju bi rekao da je podbacila, da ništa ne valja. Nadam se da ih više neće pratiti pehovi, te da možemo još mnogo očekivati od njih. Ipak im je ovo tek treći album…