Kada bubnjarica postane glavni vokal

    1187

    The Concretes

    WYWH

    Datum izdanja: 06.10.2010.

    Izdavač: Licking Fingers

    Žanr: Indie Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Good Evening
    2. My Ways
    3. Crack In The Paint
    4. I Wish We’d Never Met
    5. All Day
    6. What We’ve Become
    7. Oh My Love
    8. Knck Knck
    9. Sing For Me
    10. Wywh

    Počeli su kao odličan retro indie pop bend, ali su ubrzo ‘skrenuli’, počeli se sustavno raspadati (mnogi članovi izlaze i ulaze u bend kako im se prohtije), povremeno zabljesnu ili pogoršaju situaciju kao što je slučaj s “WYWH“.

    “WYWH” dolazi tri godine nakon zabavnog “Hey Trouble!” koji je rađen u pomalo bizarnim uvjetima, tako da su se od novog albuma moglo očekivati samo dobre stvari, ali nažalost, dogodila se potpuno suprotna stvar jer su “WYWH” previše izglancali, pa se izgubila glavna nit prepoznatljivosti The Concretesa.

    Zvuk benda je danas gotovo skroz okrenut u ’80-e. s modernom produkcijom koja je izbjegla klišeje koji se znaju događati kad bend posuđuje utjecaje iz spomenute dekade. Većina melodija je vrlo plesna, a opet smirena i melankolična, a skoro svaka pjesma ima niz sitnih detalja kojima pjesme dobivaju na potrebnoj širini.

    Glavni problem leži baš u tim stvarima, jer su pjesme time dobile jednu ravnu liniju koje rijetko odskače, posebno u početnom i završnom dijelu albuma. Središnji dio je ono zbog čega je “WYWH” vrijedilo izdati, dok je ostatak vrlo blijed, neprepoznatljiv i loš.

    Muziku podržava

    Već s nekoliko uvodnih pjesama poput “Good Evening” i “My Ways“, bend je pokazao da okreće novu stranicu u svojoj karijeri. Mračna atmosfera pjesama s pomalo čudnim producentskim zahvatima u “My Ways” okrnjila je pop melodije koje su bile zaštitni znak benda.

    Središnjica koju vrijedi koliko-toliko poslušati započinje s diskoidnom skladbom “All Day“, slijedi ju slična, ali još dominantnija “What We’ve Become” u kojoj je upečatljiv refren i zvekteća gitara, dok dobar trio zaokružuje vjerojatno i najbolja skladba na albumu “Oh My Love“.

    Nakon odlaska Victorije Bergsman iz benda radi projekta Taken By Trees, velika rupa se pojavila u The Concretesima koju članovi benda ipak ne mogu popuniti, iako je na trenutak s “Hey Trouble!” izgledalo da mogu. Male transformacije u formaciji benda nisu urodile dobrim plodom, posebno ne na “WYWH”.

    Odlazak u vode disko utjecaja je bendu donio nešto tvrđi zvuk koji jednostavno ne odgovara profilu novog vokala, Lise Milberg, ali niti cjelokupnom bendu jer se ne snalaze najbolje u dionicama jačeg basa i klavijatura. Mnogo bolje su zvučali kada su im uzori bili desetljeće-dva stariji od ovih današnjih (disko glazba ’70-ih. i ’80-ih.). I dalje imaju svoju sanjivost i naivnost u zvuku, ali ipak to nije to.

    Nadam se da The Concretes neće i dalje služiti kao bend za odličnu odskočnu dasku u daljnjoj karijeri jer tolika ‘šetnica’ u bendu ne odgovara nikom, niti vjernim slušateljima niti očito samom bendu što su pokazali ovim albumom.

    Muziku podržava