Surogat posve nezasluženog imena

“Imam ti novu ploču Leb i sol u autu.” “Novi Leb i sol, ma daj? Nisam ni znao da snimaju… Aj daj mi da čujem.” “Ajd’ kad ja poslušam pošteno, jučer sam dobio. Samo, nema Stefanovskog, ne svira s njima.” “Je l’? Pa kako to onda zvuči?”

Ovaj kratak i sasvim autentičan dijalog prilično dobro ocrtava problematiku novog projekta pod starim imenom Leb i sol: prvo, neskriveni entuzijazam oko nove ploče gotovo legendarnog sastava, a već sljedećeg trena oprezno raspitivanje zbog spoznaje da bendu nedostaje glavno ime.

Ne bi se baš moglo reći da je ovakva reakcija neobična. S jedne strane, samo ime grupe jedan je od najvećih i najprofiliranijih glazbenih brandova ex-domaće scene, koji gotovo automatski pobuđuje interes izrazito pozitivnog predznaka.

S druge strane, Leb i sol je postao to što jest dobrim dijelom zbog fascinantnog gitarskog umijeća Vlatka Stefanovskog. Njegov zvuk, improvizacijska lakoća i energičnost, kao i pristup makedonskom glazbenom nasljeđu elementi su zbog kojih je bend postao brand. Odmah nakon toga, tu je vrhunska svirka, feeling i kompetentnost Arsovskog, Dimuševskog i Tavitjana/Đuričića – ali Stefanovski je bio i ostao prva i najsnažnija karika u ovom prilično moćnom lancu, tu nema dvojbe.

Pitanje je, dakako, da li bi potonju činjenicu Arsovski i Dimuševski priznali laka srca; pomalo sumnjamo u to, već i zbog činjenice da su se osjetili dovoljno sigurnima napraviti album bez Stefanovskog. No, kako god okrenuli, “I taka nataka” (I tako dalje) se ukazuje kao projekt polovice originalnih članova Leba i soli, s gitaristom Dmitrom Božikovim u krajnje nezahvalnoj ulozi Vlatkova sukcesora, dok je bubnjarsku stolicu zaposjeo Srđan Dunkić.

Nakon svega rečenog, nije potrebna osobita pronicavost da se zaključi kako ovaj album zapravo i nema puno veze s originalnim sastavom Leb i sol. Potvrdu ovome nalazimo i na omotu diska načinjenom u kvazimondriansko-uličnom stilu: tik uz logotip grupe nalazi se minijaturnim fontom otisnut dodatak ‘A.D. 2008.‘, kojeg međutim nema ni na hrptovima omota, ni na njegovoj poleđini, ni sa samom CD-u – živ dokaz da Arsovski i Dimuševski znaju kako je ovo tek inačica nekadašnje ideje, samo što ne žele to baš glasno reći.

Pritom ostaje nejasno zašto je njihov posljednji zajednički projekt, “Skici od minatoto” (Slike iz prošlosti, 2006.) mogao biti adekvatno i uredno potpisan od strane dvojca Bodan Arsovski/Koki Dimuševski, a “I taka nataka” pripisuje se ni manje ni više nego Lebu i soli, pa još uz krajnje nes(p)retno odabran dodatak koji zaboravnije među nama podsjeća na aktualnu godinu? Da nije možda stvar u gostovanju Dade Topića, koji je na albumu otpjevao dvije skladbe?

Čak i ako se regrutacija časnog hrvatskog grand-rock-prvoborca za vokalne potrebe benda krajnje benevoletno shvati kao pokušaj formiranja seniorske transnacionalne supergrupe (pri čemu se onda uz Topića mirne duše moglo pozvati i Radomira Mihailovića-Točka da zamijeni Stefanovskog na gitari), činjenica je kako je jedina stvar koja povezuje Topića i skopski dvojac, osim sklonosti pretencioznijim oblicima rock’n’rolla, Topićev evergreen “Makedonija” iz repertoara grupe Time.

Sve ostalo je forsiranje teško premostive rijeke: uz to, iako Topić definitvno zna kako bi što trebalo otpjevati, on iz objektivnih razloga već godinama nema glas koji bi te zamisli proveo u djelo. Stoga je znalačko-ziheraški izvukao interpretaciju narodne “Si zaljubiv edno mome” – koja aranžerski najviše nalikuje na izvorni Leb i sol, možda zato što neuvijeno kopira način na koji ju je bend koncertno izvodio (npr. u Lisinskom 1995.) – te više ispripovijedao a manje otpjevao “It’s Warming Up“, potpuno sterilni, maniristički rock s nedovoljno uvjerljivim, političko-ekonomski ‘osviještenim’ tekstom (da stvar bude iritantnija, na engleskom: “The world is falling apart…” Ma što ne kažete.)

Treća vokalno-instrumentalna skladba na albumu je zaključna “Sakam da ti dojdam“, s gostovanjem Sergeja Trifunovića koji čežnjivo šapuće ljubavne fraze preko smooth jazz podloge. Iako vaš novinar ne zna makedonski jezik ni izdaleka toliko dobro da bi se mogao upustiti u objektivno ocjenjivanje poetske vrijednosti tekstova na makedonskom, doima se da bi ovakva lirika teško došla do državnog literarnog natjecanja srednjih škola.

Dodatni hendikep je i taj što Trifunovićev glas zvuči kao da dolazi iz telefonske slušalice, što dodatno ubija ozbiljnost – kojoj je valjda trebalo pripomoći par Weltschmertz-uzdaha, što su međutim posve kontraproduktivni i prijete stvaranjem dojma vruće linije! Stvar spašava tek lijepa, ali prekratka etno-koda s tamburama i bas-primom.

Instrumentalne skladbe bolji su dio ovog albuma, ali ne znatno. Pritom najveća žrtva ispada Božikov, pomalo nepravedno ali i neizbježno: čak i ako ste iznimno muzikalan i kompetentan gitarist kao što je on, glumiti Stefanovskog uzaludan je posao – jednako kao što je uzaludan posao biti nadomjestak Jeffu Becku (inače Dmitrovom velikom uzoru), ili Steve Vaiu: unikatni gitaristički glas nikada se ne može jednako uspješno iskopirati.

Jedina šansa za uspjeh je zamijeniti jedan istinski unikat drugim unikatom približno istog ranga. Pa iako posrijedi nije velika mudrost, producent Aleksandar Buzadžić i ostatak ekipe uporno, kroz čitavu ploču Božikovu nameću fizionomiju zvuka kakvu je njegovao Stefanovski na starijim albumima originalnog sastava; tako ovaj vrsni gitarist najčešće zvuči prikucano za Vlatkovo nasljeđe iz skladbi “Marija” i “Dikijeva igra” (kao u otvarajućem ‘stomp-rocku’ “Lebi igri” ili “Mandarini“, koja bi trebala biti i singl), bez mogućnosti da istinski pokaže sebe samog.

Sama produkcija je onakva za kakvom su albumi Leba i soli vapili većim dijelom njihove karijere: masivna, čvrsta, pulsirajuća, oštra. Prava šteta da ju gotovo nigdje ne prati adekvatan glazbeni materijal. Koki se, kao glavni aranžer, silno trudi zadržati što veći dio stila starih dana, od već spomenutog kopiranja u suradnji s Topićem, klavijatura koje vuku na “Devetku” i “Akupunkturu” (opet “Mandarina”), pa do skladbe “Paramatma” koja zvuči kao složenac ortodoksnih vokalnih stilizacija na tragu Mizara, klavijatura Jean-Michel Jarrea i dionica klarineta što kao da su sišle s “Gypsy Magica” Stefanovskoga.

Jedini znatno drukčiji rad na albumu doima se melodijski lijepo izrađen Bodanov “Astrolab” s synth-loop podlogama i dobro pogođenim ambijentalnim štihom, no i on se doima kao da je rađen za podlogu vremenske prognoze u noćnom programu Saše Zalepugina iz osamdesetih godina.

Ovakva nastojanja osovine Arsovski-Dimuševski mogu na prvi pogled izgledati nostalgično, u prilog simpatičnoj retro groznici koja čitavu scenu drži već petu godinu, no efekt je upravo suprotan – album velikom većinom zvuči hibridno, kao tehnički i produkcijski modernizirani surogat izvorne koncepcije benda čije ime posve neopravdano nosi i čiju dušu ne može rekonstruirati.

Nije tu stvar samo u odsustvu Stefanovskog, već i u tome što ni Bodan i Koki više nisu oni isti ljudi od prije petnaestak godina. Nitko ne može dvaput zagaziti u istu rijeku, a kamoli pojesti kruh i sol iz nekog davnog vremena. Ako su njih dvojica uistinu željeli napraviti novu verziju starog sastava, valjalo je glazbeno osmisliti značajniji pomak od vrhunskog prototipa i udahnuti novoj verziji zasebni život, stilski i tematski drukčiji. Ako ste se već usudili prisvojiti i reanimirati značajno ime, to je cijena koju valja platiti – inače će vam se dogoditi da zvučite zastarjelo i neinventivno, dok će fanovi imati dojam da su sve to slušali već i prije, samo u daleko boljoj varijanti.

Sve ovo kači i ekipu Leba i soli A.D. ’08., upravo stoga što ona ni u jednoj točki ne ostvaruje ništa uistinu glazbeno-stilski različito od svega što je starija varijanta benda radila tolike godine. Čak i ako se od Bodana i Kokija nije ni mogao očekivati neki veći iskorak obzirom na dugogodišnje glazbeno kaljenje u ‘leb-i-sol-obrascu’ (a i ova tvrdnja je dvojbena), šansa je ležala u novim ljudima u postavi, koju međutim nisu iskoristili.

Umjesto da stari asevi iskoriste energiju i duh iznimno kompetentnih novih suradnika te preko njih zazvuče drugačije i svježije, svojim su autoritetom upregli Dunkića i Božikova u jaram prošlosti i pustili ih da vuku najbolje što znaju. Oni to i rade, vrlo pošteno, ali bez mogućnosti da pokažu svoj autentični glazbeni duh.

Time se album paradoksalno pretvara u naklon benda dvojici njegovih vlastitih izvornih članova (!), ali zaključak je da najveći problem “I taka nataka” ne leži tu, niti u svojatanju velikog imena, već u izostanku glazbenog materijala koji bi opravdao zaogrtanje novog benda tim istim imenom.

Kompozitorski, Koki i Bodan nisu bili u osobitoj formi već na “Skici od minatoto”, a taj trend je potvrđen i na novoj ploči. Zapravo, jedini novi moment koji se odigrao između ove dvije snimke je euforična obljetničarska turneja povodom tridesete obljetnice sastava. I dok je sama turneja bila do najsitnijeg detalja vrhunski odrađena, ovaj album je za reputaciju Leba i soli udarac u bradu, manipulacija imenom nastala na temelju spoznaje da ime benda još uvijek u srcima i ušima publike nosi veliku vrijednost.

Šteta je samo što se polovica izvornog sastava time spustila na nivo Bregovićevog pabirčenja bolje prošlosti po sistemu ‘staro za novo’. A ponadali smo se da si barem oni to neće dopustiti…