Staromodnost modernih vremena

Trideset i prvi studijski album Boba Dylana, ujedno treći njegove glazbene renesanse kako mu svi vole tepati, nastavlja utabanim stazama svojih prethodnika “Time Out Of Mind” iz 1997. i “Love And Theft” iz 2001., pružajući nam pravi country-blues i rockabilly ugođaj kakav umije stvoriti samo ovaj 65-godišnji glazbenik.

Prije nego što se bilo što kaže o samom albumu, krajnje je vrijeme upozoriti na jednu tipičnu Dylanovsku zamku kojoj je, kao što sam imao prilike pročitati, uspješno nasjela većina tekstova koja govori o novom albumu: naime, uloga producenta iznimno je bitna za svaki album, a ovaj je – baš kao i prethodni – producirao izvjesni Jack Frost, što se u svakom tekstu posebno naglašava. Jack Frost je, nitko drugi, već sam Bob Dylan, a zašto je odabrao potpisivati produkciju pod pseudonimom, tko zna, radio je on u životu i čudnije stvari od ove.

Sam naslov albuma “Modern Times” (jasno da je naslov ironičan, baš kao i naslov istoimenog Chaplinovog filma) nema toliko veze s odabirom pjesama, već s činjenicom da je svijet što moderniji, time i luđi, s osobitim naglaskom, u ovom slučaju, na ušminkanu glazbenu produkciju za koju Dylan kaže kako bi, da je teenager današnjice, posve odustao od nje i posvetio se arhitekturi. Svu tu ogorčenost i gađenje modernim glazbenim svijetom, Dylan nije toliko ‘popljuvao’ stihovima pjesama, već u samom zvuku istih.

Zvuk na albumu sirov je i ogoljen – pjesme variraju od klasične blues sheme, starinskih jazzy plesnjaka i tipičnih Dylanovih balada – bez nekih pretjeranih kozmetičkih zahvata i šminkanja, posve staromodan (jedino što nedostaje jest zujanje starinskih radio-prijamnika), no već s prvim taktovima jasno je kako iza svakog tona stoji itekako dobro uigrana ekipa, Dylanov prateći bend koji ga već godinama prati na njegovoj legendarnoj “Never Ending” turneji, najdužoj i najčarobnijoj turneji rock & rolla, i koji s njim godišnje odsvira oko 110 koncerata diljem svijeta.

I najbolje od svega, zvuče moćnije i kvalitetnije od bilo kojeg studijskog albuma nekog MTV izvođača (ipak glazbeno brušenje s Dylanom – poznato je kako on voli stvari na koncertima svirati spontano, a pratnja neka se snađe kako zna i umije, stoga s njim i mogu svirati samo najbolji – daje ploda).

Kad su Dylanovi albumi u pitanju, nikad mi nije bilo jasno zašto se o njima priča u hvalospjevima, zašto se ugledni časopisi i kritičari natječu počastiti ga što boljim i sočnijim epitetima, a sam album još nije ni ugledao svjetlo dana. Istina, svaki Dylanov album uvijek je vrijedan pažnje, no to ne znači da mu odmah treba dati najvišu ocjenu samo zato što je Dylanov, pa makar bio i prvi album nakon petogodišnje stanke.

Najveće razočaranje ovog albuma jest nedostatak iznenađenja: album je posve logičan glazbeno-tekstualni nastavak njegova dva prethodnika. Nije ovo album koji će mu privući novu publiku, niti je album koji će vratiti one obožavatelje koji mu ne mogu oprostiti elektrifikaciju zvuka.

Ovaj album jest album za one koji su pratili Dylanovu karijeru, promjenu zvuka, imidža, ukratko, album za sve one koji su ostarjeli zajedno s njim.

Album je to koji nema potrebu ni namjeru bilo kome išta dokazivati, već samo prezentirati nakupljeno znanje kroz jedno bogato životno iskustvo čovjeka koji je odavno zagazio u sedmo desetljeće života, s glazbom koja je uvijek jedan korak ispred slušatelja.

Inspiriran američkim glazbenim stvaralaštvom, Dylan je ‘pokrao’ (nije pokrao, da ne shvatite pogrešno, već se odužio na samo njemu svojstven način inspiracijama koje ga prate svih ovih godina, ipak je on folk glazbenik, a osim toga dovoljno je dugo na sceni da smije raditi što god hoće) glazbene teme Muddyja Watersa (“Rollin’ And Thumblin’” ostala je ista, ali je Dylan napisao novi tekst), tradicionalne (koliko tradicionalno može biti nešto što je američko?) “Nettie Moore” iz devetnaestog stoljeća, a primjetan je i očit utjecaj Roberta Johnsona, Lonnijea Johnsona, Nine Simone, Carla Perkinsa i mnogih drugih velikana koji kao da su oživjeli kroz Dylanovu interpretaciju.

Tematski, album je prošaran klasičnim dylanovskim temama, od ljubavi (“When The Deal Goes Down“, “Beyond The Horizon“), smrtnosti (“The Levee’s Gonna Break” – i ne, nisu Zeppelini u igri, “Ain’t Talkin'”), pa sve do uopćenih svjetskih stanja i posebnih poveznica vidljivih samo oku Boba Dylana (“Workingman’s Blues #2“).

Stihovi su šarmantni, duhoviti, cinični, ironični, zaigrani, filozofsko-religijski izraženi, a čak i samo Dylanovo pjevanje (kako je to izvrsno opisala jedna moja prijateljica: “Ne mogu ja njega slušati, povraća mi se kad ga čujem”) daleko je od prepoznatljivog meketanja, hroptanja i nerazumljivosti, već naprotiv, njegov vokal je bogat, čist i – vjerovali ili ne – gotovo posve razumljiv, dakle neće vam biti potrebni tekstovi pri preslušavanju albuma.

Pjesma koja je već podigla najviše prašine jest uvodna “Thunder On The Mountain” (motivirana očito Chuck Berryjevom “Johnny B. Goode”), najviše zbog spominjanja Alicie Keys u njoj: “I was thinking about Alicia Keys, couldn’t help from crying/When she was born in Hell’s Kitchen, I was living down the line/I’m wondering where in the world Alicia Keys could be/ I been looking for her even clean through Tennessee“. Zašto? Tko zna, postoje razna objašnjenja, tumačenja, a samo nedokučivi Dylan zna što je točno mislio ispjevavši ove stihove.

“Ain’t Talkin’” završna je, gotovo devetominutna pjesma posve apokaliptičnog ugođaja, no ono što je još zanimljivije jest što naslovne stihove Dylan izgovara melodijski posve jednako kao i one “I’m Walkin'” (primjećujete kako se čak i rimuju) pjesme “Love Sick” s prvog albuma trilogije “Time Out Of Mind”.

“Love Sick” prva je pjesma na jednom albumu, “Ain’t Talkin'” posljednja na drugom, stihovi su melodijski identični, rimuju se, a to vrlo lako može značiti zatvoren krug, u prijevodu – idući Dylanov album (ako ga bude) bit će posve stilski drukčiji, vjerojatno će otići u posve neočekivanom pravcu, a neće biti prvi put da bi se kritičari mogli zapitati “WTF?”

Uvijek je teško objasniti i protumačiti Dylanovo stvaralaštvo: baš kad pomislite kako ste na pravom tragu, jedan jedini stih dovoljan je da vas odvuče u posve drugom smjeru, ali upravo u tom i leži ljepota njegovih albuma i pjesama.

Vjerojatno ne postoji životna situacija, a da ju Dylan nije opjevao. Osobno, upravo je to ono zbog čega im se uvijek vraćam, zbog čega mogu preslušavati njegove albume u nedogled i bez straha da će mi ikad dosaditi. Magija koju je sposoban napraviti naprosto je fantastična.

Naslov albuma “Modern Times” posuđen je iz komedije, sve pjesme na albumu su u onoj svojoj iskonskoj srži tragične, progovaraju proročanskim stihovima, a sve ih spaja ozbiljnost i uvjerljivost, dakle od svega pomalo, a to je ono što svaki album Boba Dylana čini prepoznatljivim i prekrasnim.