Spremni su za veliki stvari

U dvadesetak godina karijere Ted Leo se uspio probiti u jednog od najzanimljivijeg izroda pop-punk škole što svakim albumom iznova dokazuje, pa bi skorašnji koncert mogao biti iznenađenje godine za Zagrepčane.

Pop-punk zvuk su uništili MTV-evski bendovi tipa Blink-182, Good Charlotte, Simple Plan i srodnici, tako da sam, moram priznati, radije zaobilazio nešto s takvom ‘etiketom’ nego se prihvatio posla jer mi je sve zvučalo podosta slično, stereotipizirano, hitoidno, nešto što se brzo zaboravlja. S time Ted Leo and the Pharmacists nemaju previše veze.

Ted Leo and the Pharmacists su nastali 1999., a od tada su izdali pet albuma, te im je ovogodišnji “The Brutalist Bricks” šesti. Ted je jedina konstanta u bendu, dok su The Pharmacists promjenjiva formacija u kojoj članovi često odlaze, ali se i vraćaju. Ispočetka su miješali sve i svašta, da bi se s posljednjim albumima više fokusirali na rock i punk s jednom velikom dozom pop-melodija koje, ponavljam, odstupaju od tipičnih ‘tra-la-la-la’ ritmova.

“The Brutalist Bricks” je britak, a s druge strane vrlo pitak album. Tedu su stihovi i dalje jedna od glavnih preokupacija što čini album zanimljivim i u liričkom dijelu. Po tom pitanju, djelomično bi se mogao usporediti s The Hold Steady i The (International) Noise Conspiracy jer se ne libi zaglaviti u društveno-političku tematiku koja nas okružuje.

Već s uvodnom “The Mighty Sparrow” bend pokazuje koliko ima moćno oružje na albumu “The Brutalist Bricks” jer pjesma ima veliku energiju koja pršti kroz pop-melodiju i u nekim trenucima folkičnu atmosferu, a zapravo je vrlo nabrijana punk-stvar s izrazitim bas-dionicama.

Slijedi je tamnija post-punkerska “Mourning in America” strganog ritma koja progovara tek o sitnim američkim problemima, “Ativan Eyes” podosta podsjeća na već spomenute The Hold Steady, a “Even Heroes Have to Die” ima neke od najboljih stihova na albumu ”No one lives forever, Love / No one’s wise to try’‘, dok album dobiva novi vrhunac s “Bottled in Cork” koja bi imala velik hitoidni potencijal da ju pjeva neki svjetski poznati bend.

Okvir postavljen u prvom dijelu albuma je jasan i bend ga se pridržava i u drugom dijelu albuma koji također donosi pregršt materijala kojeg se može bezbrižno nekoliko puta preslušati u komadu. Baš ta karakteristika slušljivosti mogla bi skrenuti veću pažnju prema Tedu Leou i ekipi, budući da je već svima dovoljno muke sa svim derivatima Blink-182.

Iako su na početku karijere bili malo pogubljeni, Ted Leo and the Pharmacists posljednjim albumima pokazuju da su bend koji je spreman za velike stvari. Iako sviraju energičan punk-rock, uopće se ne libe potrošiti pop-melodije da im pjesme budu što radiofoničnije i pri tome uopće ne skreću u sferu ljigavosti, već suvereno haraju svojim žanrovskim opredjeljenjem.

Rijetko koji album ima toliku ujednačenost kroz sve pjesme kao “The Brutalist Bricks”, tako da će se zasigurno progurati visoko kod alternativnijih magazina koji su orijentirani k indie-rocku krajem godine kada će se birati najbolji u 2010., a to zasigurno neće biti iznenađenje jer je ovaj album i više nego dobar.