Soul crnog dečka koji voli Pink Floyd i The Who

Prije pet godina na CD kompilaciji koja dolazi uz ponajbolji britanski glazbeni mjesečnik predstavljena je londonska etiketa Communion nastala iz scene čiji su najistaknutiji predstavnici Mumford & Sons.

Neo-folk izvođača uključenih na kompilaciju uglavnom je bio vrijedan vašeg vremena, no jedna je stvar odskakala iznad ostalih već na prvo slušanje. “Tell Me A Tale” Michaela Kiwanuke je već na prvu ostavljala dojam klasične pjesme, pjesme koja je tu oduvijek i koja neće izblijedjeti nakon par preslušavanja. Nimalo slučajno postavljena je na prvo mjesto kompilacije. Kiwanuku su zamijetili mnogi, pa je u BBC-om godišnjem i vrlo utjecajnom izboru novih imena, uskoro proglašen za ‘BBC’s Sound of 2012’. Nova nada je rođena.Njegov debi “Home Again“, pun eteričnog folk-soula u stilu Terrya Calliera, prošao je solidno, no kad je došlo vrijeme za njegov nastavak, Kiwanuka je upao u probleme. Pjesme koje je donio odbačene su od njegove diskografske kuće kao nekomercijalne, te je postao nesiguran u vezi smjera svoje karijere i vlastitih sposobnosti.

U najgorem trenutku, Kanye West ga je pozvao na suradnju na svom albumu “Yeezus” iz 2013. Michael je dobio više-manje odriješene ruke, no u tom trenutku je njegova stvaralačka kriza već uzela maha, te je na kraju izbjegao dati doprinos za taj projekt. Bio je na rubu da digne ruke od svoje kompletne karijere, no onda su ga iz krize izvukli jedna pjesma i nekoliko poticajnih producenata.

Spomenuta pjesma je “Black Man In A White World”, prva stvar koja je urodila plodom iz suradnje s engleskim hip-hop producentom Deanom Josiahom Coverom (aka InFlo). Ista pjesma oduševila je i jednog od najoriginalnijih producenata mlađe generacije Briana Burtona (aka Danger Mouse) koji je Kiwanuku već imao na spisku ljudi s kojima bi volio surađivati. Danger Mouse, InFlo i Kiwanuka su se našli na istoj valnoj duljini, te odlučili resetirati sve i započeti rad na ostatku materijala od nule. Rezultat svega je “Love & Hate” koji je nedugo po objavljivanju zasjeo na prvo mjesto britanske ljestvice albuma.

Među deset pjesama koje se nalaze na albumu su i tri koje je producirao Paul Butler, producent Kiwanukinog debija “Home Again“. Te pjesme više sliče akustičnom folk-soul stilu tog albuma po kojem je Kiwanuka dosad bio poznat. Ostatak materijala kojeg su producirali InFlo i Danger Mouse otkriva neke nove dimenzije u Kiwanukinoj glazbi.

Album otvara desetominutna “Cold Little Heart“, koja ima dugački, višestruki instrumentalni uvod u stilu “Shine On You Crazy Diamond” Pink Floyda. Druga referenca su epske soul pjesme Normana Whitfielda ili Isaaca Hayesa. Većina pjesama na “Love & Hate” su raskošne, slojevite, ali su pritom i delikatne, nježne, tople i fluidne. Većina pjesama sadrži gudače i prateće vokale koji “bojaju” zvuk. Sam Kiwanuka svira svu silu instrumenata, a sva tri producenta također po potrebi začinjavaju stvari s raznoraznim glazbalima.

Ono što je svakako jedno od najvećih otkrića ovog albuma je Michaelovo sviranje električne gitare. Mnoge pjesme sadrže dugačke solaže kojih se ne bi postidio ni legendarni Eddie Hazel iz Funkadelica. Kiwanuka navodi Isaaca Hayesa kao inspiraciju, ali i Floyde, The Who i Neila Younga.

Spomenuta “Black Man In A White World” donekle odudara od ostatka albuma. U njoj su gitare i ostali instrumenti gurnuti u drugi plan, a pjesma se najviše temelji na pljeskanju rukama i vokalu, stvarajući ugođaj koji podsjeća na gospel i afričku plemensku glazbu. Naslov i stil vuku na angažirane crnačke pjesme iz ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća, ali pjesma je zapravo puno osobnija. Kiwanuka je dijete roditelja koji su izbjegli iz Ugande, no prema vlastitom priznanju kultura u kojoj je odrastao je kultura bjelačkog srednjeg staleža. Odrastao je na nogometu, električnoj gitari i Nirvani. Stoga je “Black Man In A White World” jednako o njegovom neuklapanju među bijelcima, kao i o njegovom neuklapanju među crncima.

Ta pjesma je ujedno i najživahnija na albumu. Većina ostalih pjesama je čeznutljivog, melankoličnog ugođaja i stihova. Kiwanukin vokal nije najimpresivniji koji ste čuli, ali je sasvim kompetentan i on unosi puno emocija u svaku riječ. No, ako niste u istom raspoloženju, sva ta melankolika nakon nekog vremena može postati zamorna i vjerojatno će to biti najčešća zamjerka ovog albuma.

Unatoč svemu, talent i soul definitivno teku venama Michaela Kiwanuke. U ovom konfuznom vremenu preobilja informacija, u kojem se život proživljava i inspiracija pronalazi u virtualnom svijetu podjednako kao i u onom stvarnom, lako je razumjeti nesigurnost i preispitivanje vlastite iskrenosti glazbenika njegovog profila. Srećom je pronašao malu pomoć prijatelja koji su ga usmjerili na pravi put.