Michael Kiwanuka
Kiwanuka
Datum izdanja: 01.11.2019.
Izdavač: Polydor/Interscope
Žanr: Blues, Folk, Folk-Rock, indie folk, R&B, Roots Rock, Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Michael Kiwanuka je 32-godišnji singer-songwriter iz Londona, rodom iz Ugande, otkud su mu oba roditelja otišla ’70-tih godina, bježeći pred brutalnim režimom Idi Amina. Njegova estetika duboko je uronjena u roots rock podžanrove i zanimljiva je mješavina folk-rocka, soula, bluesa, R&B-ja te ponešto utjecaja afričke glazbe. Probio se na scenu svojim „Home Again“ 2012. godine, za koji je zaradio nominaciju za Mercury Prize, kao i osvojio BBC-jev Sound of 2012.
Prema vlastitim riječima, u to se vrijeme borio s krizom identiteta zbog koje je gotovo odustao od daljnje karijere u glazbi, a čemu nimalo nisu pripomogli savjeti brojnih menadžera iz glazbene industrije da promijeni ime i zamijeni ga nekim pseudonimom kojeg je lakše reklamirati. Odbio je, i uspio nadići svoje nesigurnosti, vrativši se 2016. novim album „Love & Hate“, koji je također dobio nominaciju za Mercury Prize, potvrdivši da ga britanska glazbena scena, kao i britanska kritika, zasluženo vole i poštuju. Ove godine stiže nam njegov treći album, nazvan jednostavno „Kiwanuka“, album koji već svojim naslovom šalje određenu poruku – Kiwanuka se ne želi i neće odreći svojeg imena i svojeg nasljeđa, koje sve ponosnije i uvjerljivije prenosi na glazbeno platno.
Na „Kiwanuka“ Michael ponovno donosi svoju eklektičnu vintage mješavinu žanrova, po drugi puta surađujući sa Danger Mouseom, kojem se kao koproducent ovoga puta pridružuje i Inflo. Oba producenta dovoljno su mudra da previše ne petljaju po Kiwanukinim pjesmama, ostavljajući produkciju toplom i organskom, uz samo nekoliko manjih estetskih zahvata, primjerice elektroničkih ornamenata u minimalnim dozama, te zanimljive upotrebe back-vokala kao još jednog instrumenta.
Album u odnosu na svoje prethodnike ne donosi neki veći pomak u zvuku, osim što je na njemu mnogo izraženija električna gitara, te prisutan dašak psihodelije koji dosad nismo imali prilike čuti, ali zato donosi ogroman korak unaprijed u smislu pisanja pjesama i Kiwanukina stava, prvenstveno prema sebi. „I won’t change my name/No matter what they call me“, kaže u „Hero (Intro)“, jasno se izražavajući u korist vlastitog identiteta, iako će se kroz cijeli album ipak boriti s predrasudama i nepravdama s kojima se crnačka zajednica još uvijek susreće, naizgled dobro uklopljena u britanski melting pot.
Album otvara samo na površini ležerna, groovy „You Ain’t The Problem“, nošena cool gitarskim riffom i prozračnim, veselim back-vokalima, za koju je zaradio usporedbe s Curtisom Mayfieldom, u kojoj će po prvi puta preispitivati svoje mjesto pod Suncem. Sličnu tematiku ponovit će u „I’ve Been Dazed“, koju bi najbolje mogli opisati kao psihodelični gospel, istovremeno temeljen na maglovitom, bluzerskom gitarskom riffu i gospel zboru na refrenu, a u kojoj možemo pobliže upoznati i njegove lirske tehnike – naime, često mi se čini da Kiwanuka jednostavno zna pisati i pjevati u univerzalnim istinama: „The Lord said to me/Time is a healer/Love is the answer“.
„Piano Joint (This Kind Of Love)“ je možda i najbolja stvar na albumu, moćna klavirska ljubavna balada u kojoj Kiwanukin predivni, bezvremenski vokal po prvi puta dolazi u sam centar pjesme, koju krase prekrasne jazzy note i elegantne, nenametljive orkestracije i u kojoj će Kiwanuka otkriti kako se bori sa svojim demonima, utjehu i skrovište od vanjskog svijeta pronalazeći u privatnim vezama: „My, oh my, it’s bad enough/Could you stay with me? Don’t let me go/Sadness and fury is all I know“. Kratka skica „Another Human Being“ donosi prvi od nekoliko citata crnačkih boraca za slobodu i jednakost, u kojoj nas Kiwanuka vraća u povijest te borbe ali istovremeno uspijeva ostati i suvremen i aktualan.
Nastavlja sa „Hero“, pjesmom koja je posveta Fredu Hamptonu, predsjedniku čikaškog ogranka Crnih pantera, revolucionarne političke organizacije koja se isprva borila protiv policijske brutalnosti a kasnije posvetila raznim socijalnim programima u crnačkim zajednicama, i koju je FBI pod vodstvom J. Edgara Hoovera pokušavao diskreditirati i kriminalizirati na sve moguće načine, što je rezultiralo i Hamptonovim ubojstvom 1970. Izbor njegovog „heroja“ nije slučajan, budući da Kiwanuka i sebe vidi kao jednog od nasljednika boraca za rasnu jednakost, koju ovdje uglazbljuje isprva akustično, da bi pjesma do svojeg vrhunca i kraja zaključala u vrtlogu solaže na električnoj gitari a la Hendrix.
Jedan od vrhunaca albuma je i apokaliptična „Final Days“ vođena inventivnom klavirskom linijom i producentskom intervencijom u back-vokale, zbog koje vam se čini da stalno čujete glasove koji dozivaju u pozadini, dok se klaviru pridružuju i violine za jedan od najupečatljivijih refrena na albumu, uz hrapavu i emotivnu Kiwanukinu izvedbu. „Solid Ground“ opet nas ostavlja jedan-na-jedan s Kiwanukinim moćnim vokalom, praćenim jedino orguljama i violinom, dok mu se u finalu ponovno ne pridruži cijeli gospel zbor, za pjesmu koja tematizira osobni poraz i u kojoj Kiwanuka „gubi tlo pod nogama“, grčevito se boreći da ispliva iz teškoća.
Album će ipak zatvoriti u optimističnom tonu i pozitivnom porukom, laganom akustičnom „Light“, ponovno diskretno i majstorski orkestriranom kao što je to većina albuma, koja će vas uz ponovnu upotrebu gospel zbora na refrenu prebaciti u nekakvu baptističku crkvu, a Kiwanuka zasuti ljubavlju i svjetlošću, koje ponovno crpi u osobnom ljubavnom odnosu: „Shine your light over me/All of my fears are gone“.
Iako su sa albuma dosad skinuta tri singla, već spomenute „You Ain’t The Problem“, „Hero“ i „Piano Joint (This Kind Of Love)“ i iako dosta dobro predstavljaju presjek albuma, ipak ga je Kiwanuka zamislio kao cjelinu, uz različite kratke instrumentalne skice i nacrte koje prate inspirativni govori, u obliku različitih intro i interlude formi, pa, naravno, zaslužuje da ga se i posluša u cijelosti. Na taj način zasigurno ćete dobiti i mnogo bolji dojam o njemu i njegovoj glazbi, koja je na ovom albumu zaista fluidna unatoč svojoj eklektičnosti, pjesme se i tematski i instrumentalno nadovezuju jedna na drugu, čineći ovaj album Kiwanukinom velikom izjavom i gestom. Iako je na pojedinim mjestima na albumu još uvijek pomalo izgubljen i nervozan u vlastitoj koži, ipak je ovdje u velikoj mjeri pronašao svoje ja i prihvatio svoju poziciju kako u glazbenom tako i u svom vlastitom svijetu, crpeći inspiraciju iz prošlosti, nastavljajući borbu za jednakost, istinu i pravdu.
Što se glazbe tiče, tu je doma odavno, i već je potpuno formiran kao kantautor, pa je ovaj album još jedna predivna prezentacija njegovih talenata. Od svih komplimenata koje je dobio, možda mi se najviše sviđa usporedba s Marvinom Gayem, s kojem u potpunosti dijeli emocionalnost i angažiranost, iako se žanrovski samo djelomično preklapaju. Bilo kako bilo, potlačeni, neuvažavani i izignorirani rubovi društva dobili su novi glas, i kakav je to samo glas.