Michael Kiwanuka: U borbi za vlastiti identitet

    2454

    Michael Kiwanuka

    Kiwanuka

    Datum izdanja: 01.11.2019.

    Izdavač: Polydor/Interscope

    Žanr: Blues, Folk, Folk-Rock, indie folk, R&B, Roots Rock, Soul

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. You Ain’t The Problem
    2. Rolling
    3. I’ve Been Dazed
    4. Piano Joint (This Kind Of Love) (Intro)
    5. Piano Joint (This Kind Of Love)
    6. Another Human Being
    7. Living In Denial
    8. Hero (Intro)
    9. Hero
    10. Hard To Say Goodbye
    11. Final Days
    12. Interlude (Loving The People)
    13. Solid Ground
    14. Light

    Michael Kiwanuka je 32-godišnji singer-songwriter iz Londona, rodom iz Ugande, otkud su mu oba roditelja otišla ’70-tih godina, bježeći pred brutalnim režimom Idi Amina. Njegova estetika duboko je uronjena u roots rock podžanrove i zanimljiva je mješavina folk-rocka, soula, bluesa, R&B-ja te ponešto utjecaja afričke glazbe. Probio se na scenu svojim „Home Again“ 2012. godine, za koji je zaradio nominaciju za Mercury Prize, kao i osvojio BBC-jev Sound of 2012.

    Prema vlastitim riječima, u to se vrijeme borio s krizom identiteta zbog koje je gotovo odustao od daljnje karijere u glazbi, a čemu nimalo nisu pripomogli savjeti brojnih menadžera iz glazbene industrije da promijeni ime i zamijeni ga nekim pseudonimom kojeg je lakše reklamirati. Odbio je, i uspio nadići svoje nesigurnosti, vrativši se 2016. novim album „Love & Hate“, koji je također dobio nominaciju za Mercury Prize, potvrdivši da ga britanska glazbena scena, kao i britanska kritika, zasluženo vole i poštuju. Ove godine stiže nam njegov treći album, nazvan jednostavno „Kiwanuka“, album koji već svojim naslovom šalje određenu poruku – Kiwanuka se ne želi i neće odreći svojeg imena i svojeg nasljeđa, koje sve ponosnije i uvjerljivije prenosi na glazbeno platno.

    Muziku podržava

    Na „Kiwanuka“ Michael ponovno donosi svoju eklektičnu vintage mješavinu žanrova, po drugi puta surađujući sa Danger Mouseom, kojem se kao koproducent ovoga puta pridružuje i Inflo. Oba producenta dovoljno su mudra da previše ne petljaju po Kiwanukinim pjesmama, ostavljajući produkciju toplom i organskom, uz samo nekoliko manjih estetskih zahvata, primjerice elektroničkih ornamenata u minimalnim dozama, te zanimljive upotrebe back-vokala kao još jednog instrumenta.

    Album u odnosu na svoje prethodnike ne donosi neki veći pomak u zvuku, osim što je na njemu mnogo izraženija električna gitara, te prisutan dašak psihodelije koji dosad nismo imali prilike čuti, ali zato donosi ogroman korak unaprijed u smislu pisanja pjesama i Kiwanukina stava, prvenstveno prema sebi. „I won’t change my name/No matter what they call me“, kaže u „Hero (Intro)“, jasno se izražavajući u korist vlastitog identiteta, iako će se kroz cijeli album ipak boriti s predrasudama i nepravdama s kojima se crnačka zajednica još uvijek susreće, naizgled dobro uklopljena u britanski melting pot.

    Album otvara samo na površini ležerna, groovy „You Ain’t The Problem“, nošena cool gitarskim riffom i prozračnim, veselim back-vokalima, za koju je zaradio usporedbe s Curtisom Mayfieldom, u kojoj će po prvi puta preispitivati svoje mjesto pod Suncem. Sličnu tematiku ponovit će u „I’ve Been Dazed“, koju bi najbolje mogli opisati kao psihodelični gospel, istovremeno temeljen na maglovitom, bluzerskom gitarskom riffu i gospel zboru na refrenu, a u kojoj možemo pobliže upoznati i njegove lirske tehnike – naime, često mi se čini da Kiwanuka jednostavno zna pisati i pjevati u univerzalnim istinama: „The Lord said to me/Time is a healer/Love is the answer“.

    „Piano Joint (This Kind Of Love)“ je možda i najbolja stvar na albumu, moćna klavirska ljubavna balada u kojoj Kiwanukin predivni, bezvremenski vokal po prvi puta dolazi u sam centar pjesme, koju krase prekrasne jazzy note i elegantne, nenametljive orkestracije i u kojoj će Kiwanuka otkriti kako se bori sa svojim demonima, utjehu i skrovište od vanjskog svijeta pronalazeći u privatnim vezama: „My, oh my, it’s bad enough/Could you stay with me? Don’t let me go/Sadness and fury is all I know“. Kratka skica „Another Human Being“ donosi prvi od nekoliko citata crnačkih boraca za slobodu i jednakost, u kojoj nas Kiwanuka vraća u povijest te borbe ali istovremeno uspijeva ostati i suvremen i aktualan.

    Nastavlja sa „Hero“, pjesmom koja je posveta Fredu Hamptonu, predsjedniku čikaškog ogranka Crnih pantera, revolucionarne političke organizacije koja se isprva borila protiv policijske brutalnosti a kasnije posvetila raznim socijalnim programima u crnačkim zajednicama, i koju je FBI pod vodstvom J. Edgara Hoovera pokušavao diskreditirati i kriminalizirati na sve moguće načine, što je rezultiralo i Hamptonovim ubojstvom 1970. Izbor njegovog „heroja“ nije slučajan, budući da Kiwanuka i sebe vidi kao jednog od nasljednika boraca za rasnu jednakost, koju ovdje uglazbljuje isprva akustično, da bi pjesma do svojeg vrhunca i kraja zaključala u vrtlogu solaže na električnoj gitari a la Hendrix.

    Jedan od vrhunaca albuma je i apokaliptična „Final Days“ vođena inventivnom klavirskom linijom i producentskom intervencijom u back-vokale, zbog koje vam se čini da stalno čujete glasove koji dozivaju u pozadini, dok se klaviru pridružuju i violine za jedan od najupečatljivijih refrena na albumu, uz hrapavu i emotivnu Kiwanukinu izvedbu. „Solid Ground“ opet nas ostavlja jedan-na-jedan s Kiwanukinim moćnim vokalom, praćenim jedino orguljama i violinom, dok mu se u finalu ponovno ne pridruži cijeli gospel zbor, za pjesmu koja tematizira osobni poraz i u kojoj Kiwanuka „gubi tlo pod nogama“, grčevito se boreći da ispliva iz teškoća.

    Album će ipak zatvoriti u optimističnom tonu i pozitivnom porukom, laganom akustičnom „Light“, ponovno diskretno i majstorski orkestriranom kao što je to većina albuma, koja će vas uz ponovnu upotrebu gospel zbora na refrenu prebaciti u nekakvu baptističku crkvu, a Kiwanuka zasuti ljubavlju i svjetlošću, koje ponovno crpi u osobnom ljubavnom odnosu: „Shine your light over me/All of my fears are gone“.

    Iako su sa albuma dosad skinuta tri singla, već spomenute „You Ain’t The Problem“, „Hero“ i „Piano Joint (This Kind Of Love)“ i iako dosta dobro predstavljaju presjek albuma, ipak ga je Kiwanuka zamislio kao cjelinu, uz različite kratke instrumentalne skice i nacrte koje prate inspirativni govori, u obliku različitih intro i interlude formi, pa, naravno, zaslužuje da ga se i posluša u cijelosti. Na taj način zasigurno ćete dobiti i mnogo bolji dojam o njemu i njegovoj glazbi, koja je na ovom albumu zaista fluidna unatoč svojoj eklektičnosti, pjesme se i tematski i instrumentalno nadovezuju jedna na drugu, čineći ovaj album Kiwanukinom velikom izjavom i gestom. Iako je na pojedinim mjestima na albumu još uvijek pomalo izgubljen i nervozan u vlastitoj koži, ipak je ovdje u velikoj mjeri pronašao svoje ja i prihvatio svoju poziciju kako u glazbenom tako i u svom vlastitom svijetu, crpeći inspiraciju iz prošlosti, nastavljajući borbu za jednakost, istinu i pravdu.

    Što se glazbe tiče, tu je doma odavno, i već je potpuno formiran kao kantautor, pa je ovaj album još jedna predivna prezentacija njegovih talenata. Od svih komplimenata koje je dobio, možda mi se najviše sviđa usporedba s Marvinom Gayem, s kojem u potpunosti dijeli emocionalnost i angažiranost, iako se žanrovski samo djelomično preklapaju. Bilo kako bilo, potlačeni, neuvažavani i izignorirani rubovi društva dobili su novi glas, i kakav je to samo glas.

    Muziku podržava