Sonata iz inata

    3107

    Deicide

    The Stench Of Redemption

    Datum izdanja: 21.08.2006.

    Izdavač: Earache Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Stench Of Redemption
    2. Death To Jesus
    3. Desecration
    4. Crucified For The Innocence
    5. Walk With The Devil In Dreams You Behold
    6. Homage For Satan
    7. Not Of This Earth
    8. Never To Be Seen Again
    9. The Lord’s Sedition

    Što uopće reći o bendu kojeg su mnoge religijske institucije okarakterizirale kao utjelovljenje Sotone samoga? Što reći o Glenu Bentonu, čovjeku čija slika u katekizmima diljem svijeta izaziva sablažnjavanje svih kršćana? Može se reći samo jedno; taj čovjek zna svoj posao.

    Deicide izdaje deveti studijski album i količina zla i bogohuljenja se kroz godine nije smanjila, a bend nikada nije bio kompletniji, svestraniji i u krajnjoj liniji, ozbiljniji. Zašto? Zato jer su se od njihovog posljednjeg albuma “Scars Of The Crucifix” mnoge stvari promijenile.

    Glen Benton se uspio posvađati s braćom Hoffman do te mjere da su oni napustili bend, pa im je bilo potrebno naći dostojnu zamjenu. No tko bi uopće bio dorastao sviranju u Deicideu? Tražile su se osobe s iskustvom, s znanjem, sa stavom, koje će vratiti ugled posrnulom bendu nakon relativno lošeg zadnjeg albuma. A takvi se veterani sposobni za to mogu naći samo u vidu bivšeg gitariste Cannibal Corpsea Jacka Owena i bivšeg gitariste Iced Eartha Ralpha Santolle. Iskoristivši njihovu virtuoznost, kombiniranu s fantastičnim bubnjanjem Stevea Ashiema, nakon dvije godine čekanja, slušateljima je ponuđeno remek-djelo koje opasno pretendira na mjesto najboljeg Deicide albuma ikada.

    S “The Stench Of Redemption” Deicide je krenuo u posve novom pravcu, ali ne odričući se one esencijalne death metal ideologije s njihovog, po mom mišljenu fantastičnog albuma “Legion” iz sad već davne 1992. godine.

    Muziku podržava

    Kako bolje otpočeti recenziju albuma nego apsolutnim šlagerom ovog albuma a to je “Homage For Satan“. Za ovu je pjesmu snimljen i prigodan spot, u kojem su začudo izostali zapaljeni križevi i slična ikonografija a poruke su postale suptilne, utopljene u atmosferu sličnu onome iz B- horror filmova osamdesetih. Sve u svemu, vrlo efektno, uz zvučnu pozadinu prožetu tradicionalnim deatherskim riffovima, Glenovim dubokim vokalom i britkim blastbeatom. I onda se negdje nasred pjesme događa taj trenutak; odličan gitaristički solo na kojem bi mogao pozaviditi i Satriani i Vai! I što je najbolje, taj solo nije usamljen, pojavljuje ih se još pristojna količina na cijelom albumu.

    Najizraženiji su ipak na pjesmama “Death To Jesus” i “Crucified For The Innocence“, no oni nikako ne nalikuju švedskom death metalu, već uspjevaju zadržati dozu brutalnosti koja jednostavno fascinira. Jedno malo iznenađenje je akustični početak zadnje pjesme na albumu, “Lord’s Sedition“, posebno ako uzmemo u obzir da Deicide nikada nije koristio nedistorzirane gitare.

    Najviše hvalospjeva ovdje ide odličnom gitarističkom dvojcu Owen/Santolla koji su pokazali da bez problema mogu izvoditi i najzahtjevnije solo dionice, te samim time nadmašuju braću Hoffman i što se tehničkog i umjetničkog dojma tiče. Kada se ovo spoji s specifičnim vokalom Glena Bentona koji zvuči kao da je sada stigao iz pakla i spretnim bubnjarskim prijelazima, dobija se album koji ostavlja bez teksta.

    Nekima koji su navikli na klasičan Deicide zvuk ovaj album može djelovati naporno, nedeatherski zbog silnih solo dionica, a dvojica novih članova mogu se učiniti kao plaćenici koji su za novac došli odraditi ono što najbolje znaju. Iako ovaj album, što zbog čiste produkcije, što zbog odmjerenog aranžmana može zvučati sintetički, on je hvalevrijedna kompozicija u koju je uloženo puno znoja i vremena.

    Glen je sigurno hito Hoffmanima pokazati da on može napraviti odličan album i bez njih, jer nitko nije nezamjeniv. A već nam je dobro poznato da neke od najboljih stvari na ovome svijetu nastaju iz, kako bi Dalmatinci rekli – ‘dišpeta’.

    Muziku podržava