Laganim korakom naprijed

    1651

    Rival Sons

    Head Down

    Datum izdanja: 14.09.2012.

    Izdavač: Earache Records

    Žanr: Blues, Hard Rock, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Keep On Swinging
    2. You Want To
    3. Wild Animal
    4. Until the Sun Comes
    5. Run From Revelation
    6. Jordan
    7. All the Way
    8. The Heist
    9. Three Fingers
    10. Nava
    11. Manifest Destiny, Pt. 1
    12. Manifest Destiny, Pt. 2
    13. True

    Ovo je zasigurno bio jedan od najiščekivanijih hard rock albuma 2012. godine. Nažalost, ovo je vrijeme, blago rečeno, loše za tvrđi ili blueserski rock i svaki takav album koji očigledno prkosi vremenu indie i alt trendova dobrodošao je za poklonike zvuka nekih davnih vremena.

    Krajem šezdesetih nastalo je više bendova koji će možda i zauvijek predstavljati zlatna vremena hard rock glazbe. Sve od blueserskih bendova poput Animalsa, Creama, Freea, Jimi Hendrix Experiencea i, prije svih, Led Zeppelina do bendova koji su više bili okrenuti zvuku sličnijem heavy metalu kao što su Deep Purple, Uriah Heep ili Black Sabbath, pa sve možda do ranih Rainbowa ili Judas Priesta. Ti su bendovi, zarobljeni između dva velika pokreta, hipijevskog i pankerskog, imali enorman utjecaj na NWOBHM (New wave of British heavy metal), američku metal scenu, kao i na sve one AOR ili glam spodobe koji su svirali neku vrstu pop metala.

    Od 1970. do 1972. izdana su, između gomile odličnih, tri albuma koja su promijenila krvnu sliku rocka i potvrdili hard rock kao u tom trenutku daleko najjači glazbeni pravac na svijetu. Bili su to “Paranoid” Sabbatha, “Led Zeppelin IV” i “Machine Head” Deep Purplea. Ta su tri albuma prepuna hitova klasičnog rocka i bezvremenskih gitarskih riffova predstavila sam vrh tadašnje glazbene scene, posebno one u Britaniji.Na tim i takvim postulatima izrasli su Rival Sons, dosta mlad bend koji je hrvatska publika nedavno imala prilike vidjeti u Tvornici kulture. Bend je to kao izašao iz razdoblja druge polovice šezdesetih ili prve sedamdesetih koji pokušava takvu glazbu svirati i danas, bez da se obazire na trendove. To i jest i nije dobro za mlade glazbenike jer je očito da oni postaju atrakcija zbog žanra koji sviraju i zvuka koji sa sobom donose, ali isto tako dobivaju nezahvalne etikete retro-rock benda.

    Head Down” zapravo je tek drugi pravi album benda, iako su imali dva ‘poluslužbena’ izdanja i prije toga, i donosi možda minimalan napredak u odnosu na prošlogodišnji “Pressure & Time” koji je bend proslavio. Album je, mora se priznati, mnogo drukčiji u odnosu na prethodni jer pjesme su dulje, više ih je, a rockerskih klišeja je manje. Ipak, na prethodnom albumu prve su tri pjesme, inače odlične, dale ton za ostatak albuma, dok to ovdje nikako nije slučaj te se materijal čini malo ujednačeniji. Zanimljivo je da je na “Pressure & Time” jedna jedina pjesma duža od četiri minute, dok ovdje čak osam dostiže ili prestiže tu duljinu.

    Muziku podržava

    “Head Down” još je jednom potvrdio da Jimmy Page i ostatak Zeppelina predstavljaju glavni utjecaj na ovu kalifornijsku četvorku. Od prve do zadnje pjesme vidljiva je ta činjenica, posebno što se tiče zvuka gitare Scotta Hollidaya i vokala Jaya Buchanana.

    Album otvara “Keep On Swinging” koja je i izdana kao singl uoči albuma. Očito je da je ta pjesma i najsličnija materijalu s prošlogodišnjeg albuma i nakon što se pojavila na Internetu, moglo se pomisliti da prave promjene na sljedećem albumu neće biti. Srećom ili nesrećom, pokazalo se upravo suprotno. Sljedeće dvije pjesme dosta su slične prvoj na albumu i predstavljaju bend u punoj rock’n’roll snazi.

    Until the Sun Comes Up” nudi pjesmu s refrenom koji pjeva o plesu cijelu noć i nameće se kao skriveni dragulj cijelog izdanja. “Run From Revelation” još je jedan primjer sjajnog rock refrena koji je potencijalan koncertni hit.

    Jordan” je prva balada na albumu i čini se kao da na tom polju bend može napraviti najveće pomake i ostvariti još jednu višu razinu emotivnosti. Još je jedna balada na samom kraju izdanja, “True“, koja se čini nemaštovita, nepotrebna i uz previsok vokal definitivno predstavlja najslabiji dio albuma.

    Dvije pjesme na sredini albuma čine se kao odlični ubodi. “All the Way” predstavlja bend na tragu The Animalsa u pjesmi “Story of Bo Diddley” u kojoj Eric Burdon recitira svoje viđenje povijesti rocka. Sličan način recitiranja, samo o drugoj temi, ovdje je pokušao i Jay Buchanan. S druge strane, “The Heist” neodoljivo vuče na prvu fazu Deep Purplea (1968. i 1969.), onu s Rodom Evansom na čelu.

    Pjesma “Manifest Destiny” razlomljena je u dva dijela i tako predstavljena na albumu. Postavlja se pitanje ‘zašto’, no pjesma nije uopće loša i kreće se tradicionalnim Led Zeppelin-Cream stazama.

    Rival Sons ovim albumom potvrđuje svoje mjesto kao vjerojatno najbolji noviji hard rock bend na svijetu. Airbourne, Wolfmother i Answer dobili su jaku konkurenciju jer ova četiri momka zasad ne posustaju.

    Ipak, ako se album uspoređuje s njihovim prvijencem, što “Pressure & Time” u neku ruku i jest, ne čini se da je bend dosegao najveću zrelost. Njihovo vrijeme tek dolazi i to je odlična vijest za sve poklonike ovakvog zvuka. Jer svijet rocka to je zaslužio.

    Muziku podržava