Kontinuitet nositelja retro rocka

Jedni od nositelja nove scene kalifornijskog rocka, Rival Sons, ne dopuštaju si duge stanke između snimanja studijskih izdanja, što ih je dovelo do četvrtog albuma u pet godina postojanja, dvije godine nakon hvaljenog “Head Down“.

U razdoblju između dva albuma, bend je doživio prvu promjenu postave kada je David Beste zamijenio Robina Everharta na basu, a dodatnu svježinu bendu donio je Ikey Owens (The Mars Volta, Mastodon) gostujući na klavijaturama.

Iako se na sam spomen originalnosti benda lome koplja među kritikom, ali i publikom, “Great Western Valkyrie” pokazuje kako se bend takvim optužbama ne zamara, nego pametno koristi utjecaje, te je ostao dosljedan zvuku koji je postavljen još 2009., albumom “Before The Fire”. Tako se teška, ali precizna ritam sekcija, visoki, divlji i hrapavi vokali, te sočni riffovi ni na ovome albumu ne trude sakriti tragove utjecaja Deep Purplea, The Doorsa, Black Sabbatha, ali prvenstveno Led Zeppelina.Uspoređujući ovaj album s njegovim prethodnicima, napredak je najizraženiji po pitanju još uže suradnje članova benda, što “Great Western Valkyrie” čini najpovezanijim albumom u dosadašnjem opusu benda. Punokrvne, brze, klasične rock pjesme, povremene balade, kao i blago eksperimentalni produžeci i dalje su sveprisutni, te su u najmanju ruku jednako dobri kao i na prijašnjim albumima.Sirova, prljava produkcija suptilno je nedorađena (prvenstveno po pitanju vokala), čime je vjerna i autentična produkciji sedamdesetih, dok izostanak pretjeranih efekata, veliki oslonac u klasičnom rock grooveu i prirodna strukturna neposrednost dodatno pojačavaju retro dojam. Od samog početka albuma osjeti se dorečenost pjesama i njihova međusobna uklopljenost, što za posljedicu ima povezan album, snažnih pjesama, dok je činjenica da su sve duže od tri minute pokazatelj dokazane zrelosti i stvaralačke svježine.

“Electric Man” svojim eksplozivnim početkom nagoviješta kako je promjena u postavi gotovo neprimjetna, a već druga pjesma, “Good Luck“, dopušta novom basistu kombinaciju punog groovea s ugodnim funkom. Međusobna različitost prve dvije pjesme dovoljan je predznak različitosti čitavog albuma; tako je “Good Things” prva pjesma albuma s izraženom, dominantnom blues atmosferom na tragu Animalsa, velikim dijelom dočaranom prodornim klavijaturama, “Play the Fool” s druge strane je nabijena, dinamična rock sladunjavost nošena call-and-response dionicama, dok “Bell Starr” spaja i izmjenjuje baladične, laganije dionice s žestokim, orijentalnim riffom.

Sav hommage Zeppelinima moguće je izvući iz “Open My Eyes“, bilo da se radilo o bonhamovskim gromovitim bubnjevima, neobuzdanim plantovskim vokalima, ili brojnim gitarističkim motivima i minijaturama.

Da se bend drži svojih isprobanih recepata za nešto složenije pjesme dokaz su dvije završne pjesme: “Where I’ve Been” emotivna je balada, na tragu “Jordan” ili “Face of Light”, dok je “Destination On Course”, mlađa, nešto blaža sestra “Manifest Destiny” s prošlog albuma, čiji snažni, emotivni vokal, plačuća, blues gitara i nepokolebljiva ritam sekcija pjesmu vode prema poznatom floydovskom motivu, potpomognutom šarolikim psihodeličnim egzibicijama gitare.

Nakon “Great Western Valkyrie” može se podvući zaključak kako su Rival Sons jedni od rijetkih nositelja modernog rocka koje s razlogom uspoređuju s najvećima. Kvalitetno muziciranje i klasno očitavanje lekcija rocka, te zabava kao njihov nusproizvod dovoljan su razlog da se kalifornijski sinovi nastave baviti onim što im očito toliko dobro uspijeva.