Solidan plesni povratak nekadašnjih indie zvijezda

Jedan od najboljih primjera prevelike pompoznosti britanskih medija kada je u pitanju domaća otočka glazba su Hard-Fi, bend koji je s nekoliko singlova i jednim albumom očarao cijelu naciju, a i šire.

“Stars of CCTV” bio je dobar album, ali i ništa više od toga. Mnogi su ga odmah u startu proglašavali pravim remek-djelom, a sam bend budućnošću rocka što se nije dogodilo. Danas su ljudi već pomalo zaboravili uspješnice poput “Hard to Beat”, “Cash Machine” i “Living for the Weekend”, dok vjerujem da mnogi smatraju da se bend odavno raspao. Nažalost, tome nije tako i prije nekog vremena bend je složio treći album imena “Killer Sounds“.

Maska je u potpunosti bila skinuta prošlim albumom “Once Upon a Time in the West“, pa više nitko nije ništa ni očekivao od Hard-Fi što se u potpunosti osjeća na samom albumu koji je došao čak četiri godine nakon prethodnika, iako je izvorno bio najavljen još tamo negdje sredinom 2009.Glazbeno se on razlikuje od prijašnjih albuma, ali ne pretjerano. Danas možemo reći da Hard-Fi zvuče kao Oasis pomiješan sa Suedeom uz ritmove Stereo MC’s-a. Sve podosta zvuči vrlo himnično, idealno za etiketu britpop, samo nedostaju hit singlovi čijim bi uspjehom profitirao cijeli album. Ovako na prvu, srodan Kasabianov album zvuči mnogo upečatljivije nego “Killer Sounds”, ima manje totalnih promašaja.

Tu kemiju zvuka pokušali su ‘smiksati’ mnogi, počevši od frontmena Richarda Archera, preko Alana Mouldera i Grega Kurstina sve do Madonninog Stuarta Pricea. Rezultat je dobar, pjesme zvuče bombastično, u neku ruku i radiofonično, ali sve to nimalo ne pridonosi nekoj hitoidnosti albuma jer sama baza pjesama odavno je potrošena, kao da se bend iznova pokušava reciklirati ranijim uspješnicama.

Iznenađenja ima poput pjesme “Love Song” koja zvuči kao da su Daft Punk remiksirali neki uspješan britpop bend iz ’90-ih. ili posljednje, naslovne, “Killer Sounds” koja je jedina pjesma stvorena po tipičnoj britpop formuli i time bi mogla postati najzapaženiji komad s albuma zbog čega smatram da je prava šteta što ju nisu odabrali za jedan od najavnih singlova albuma.

Nažalost do njih stoje i debakli poput “Sweat” koja zvuči kao loša replika Justina Timberlakea dok je još bio u ‘N Sync, dok se većina pjesama spaja u neki dance pop obogaćen gitarskim riffovima zbog čega bi album mogao ostati na pola puta između prijašnje publike i možda neke buduće koja više voli partijati po klubovima. Tome najbolje u prilog ide skladba “Fire In The House” koja je još na ljeto izabrana ako drugi singl albuma.

Hard-Fi na “Killer Sounds” zvuče najplesnije dosad za što je ponajprije ‘kriva’ produkcija. S njime su pokazali da i nisu toliko loš bend kako se činilo s općeneprihvaćenim albumom “Once Upon a Time in the West”. Ipak, sav sjaj i slava koja im je pružena prilikom najavnog albuma nedostižna im je, posebno što je nakon njih došlo još mnogo boljih bendova koji barataju istim glazbenim okruženjem.

Za kraj bih istaknuo da treba vjerovati vlastitom instinktu, a ne onome što se pruža pred slušatelja putem raznih medija. Hard-Fi su solidan bend i teško će moći napraviti nešto više, barem što se kreativnog dijela tiče jer je sada i više nego očito da im je debi “Stars of CCTV” bio i zenit karijere. Sve nakon toga možemo lagano zaboraviti, iako “Killer Sounds” i nije toliko loš album.