Maska je skinuta do kraja

“Stars of CCTV” promovirao je 2005. grupu Hard-Fi u jedan od boljih bendova mlađe generacije zbog surovih tekstova o predgrađu i besposličarenju, te svirci kojom su malo podsjećali na The Clash, malo na Blur, malo na…

Sve u svemu, album je bio samo solidan, ali ne i odličan kao što su mu neki tepali, a Hard-Fi je ipak samo još jedan bend u nizu koji se ni po čemu previše ne ističe od gomile sličnih, što su dokazali svojim novim albumom.

Na čvrstim temeljima u britanskoj glazbi Hard-Fi se na trenutak ukazao kao spasitelj nove indie rock generacije, ali između blistavih singlica preveliki je propuh (i prašina) da bi se bend mogao proglašavati kao nešto najbolje u današnjoj glazbi.

To se dalo dobro iščitati već i na prvijencu, a sa svojim drugim albumom “Once Upon a Time in the West” samo su potvrdili svoju dosadu.

Ponovno su upecali hit-singl “Suburban Knights“, koji se dostojno može nositi s “Hard to Beat” ili “Living for the Weekend”, ali nakon njega dolazi velika praznina s tek nekoliko pjesama vrijednih spomena. Himna ‘vitezova iz predgrađa’ donosi zvuk na kojeg smo navikli od njih, s mnogo zavijanja pratećih vokala, zveckanjem gitara i stadionskom atmosferom, što je dalo naslutiti da će album biti bolji od prvijenca, ali već sa sljedećim pjesmama uočavamo bljedilo grupe u cjelini.

Na isprekidanom ritmu, nešto slično matricama kakve imaju moderni r’n’b pjevači, izgrađena je “I Shall Overcome“, koja nakon ljepljivog bridgea dolazi do standardno ispoliranog refrena, kojeg ne bi spasio niti neki megaproducent, a kamoli duo Wolsey Black i Richard Archer. Možda je baš i najveća greška napravljena u tom dijelu, jer su pjesme previše jednolične i premekane, pa bi bilo puno bolje da je materijal dobio neki profinjeniji mikser, a ne da se njime poigrao sâm frontmen Archer.

Već na “Tonight” se ponovno osjećaju veliki britpoperski pripjevi, a pjesmu bi okarakterizirao kao miks Supergrassa i Blura s mnoštvom nepotrebnih orkestralija. Višak post-studijskih dodataka osjeća se i u “Watch Me Fall Apart“, na kojoj gudači skroz zatamnjuju atmosferu, a u “I Close My Eyes” se osjeća jedan hipijevski naboj, a upečatljivi su i neurotični gitarski riffovi.

Klavir nas uvodi u “Television“, koja ubrzo postaje u stilu A-Ha s p(l)itkim refrenčićem, u kojem dominira neprestano ponavljanje ‘Hallelujah!‘, čime su dodatno unakazili već otprije lošu skladbu.

Od mnogobrojnih balada s albuma istaknuo bih “Help Me Please“, najviše zbog svoje melodionosti, ali s njom smo se već mogli upoznati mnogo ranije na War Childovom albumu “Help: A Day in the Life”, koji je izašao krajem 2005.

S jednim izvrsnim najavnim singlom, s par pjesmuljaka i nizom promašaja, “Once Upon a Time in the West” ne može, niti ne smije dobiti prolaznu ocjenu, jer za dvogodišnje ‘kuhanje’ albuma morao se dobiti mnogo kvalitetniji materijal nego što je ovaj. Ako su se htjeli približiti mainstreamu i time se prodati, onda su definitivno uspjeli u naumu, ali samim time neće više moći igrati na kartu simpatičnih luzera iz predgrađa, to je za njih prošlost.

Ako ste imali još nekih dilema oko Hard-Fi nakon “Stars of CCTV“, mislim da ste ih ovim albumom razbili. Dečki su bili željni slave i sad, kad su je postigli, krenuli su ‘lakšim’ putem s melodijicama u stilu Robbiea Williamsa, što za jedan ozbiljniji bend uopće nije primjereno.

Izdat će oni još pokoji singl s ovog albuma, nakon čega će jako brzo pasti u zaborav. Već za par mjeseci ćemo zaboraviti da je “Once Upon a Time in the West” uopće izašao.