Snovi koji se još uvijek nisu raspali

Moram priznati, vijest od prije godinu i više dana da The Cure izdaju novi album ostavila me poprilično ravnodušnom, točnije, zanimljiva mi je bila jedino iz razloga što sam se ponadala kakvoj novoj turneji. No, najnoviji album grupe uz koju smo odrastali u osamdesetima itekako zaslužuje ući među najveća iznenađenja godine, ne zato što spada u najbolja ovogodišnja izdanja, već zbog toga što je “4:13 Dream” prvi zaista dobar album koji je Robert Smith napravio još tamo od 1992. i odličnog (i debelo podcijenjenog) albuma “Wish”.

Sve nakon tog albuma činilo se tek kao puko održavanje benda na životu – prije svega mislim na neuspjeh zvan “Wild Mood Swings” (1996.) kao i na ispodprosječni “The Cure” (2004.), pri čemu “Bloodflowers” kojeg je sam Robert Smith proglasio dijelom trilogije koju čine još “Pornography” i “Disintegration” (podjela s kojom će se pravi fanovi teško složiti) ostavljam vama na procjenu.

Kao ugodno iznenađenje stoga se pokazao njihov najnoviji uradak, a da se sprema nešto istinski dobro dala je naslutiti već ovogodišnja turneja (trosatni koncert u Beču uvjerljivo je bio vrhunac ovogodišnje koncertne ponude), na kojoj su predstavljene pojedine nove stvari, tada još s radnim naslovima.

Podsjetimo, izlazak albuma najavljenog još tamo za 2007. nekoliko se puta odgađao, da bi prvobitnu ideju dvostrukog albuma od 32 pjesme (brojka koja odgovara broju godina postojanja benda) Robert Smith ipak srezao na 13. Kako je ovo ujedno i trinaesti studijski album benda, sve počevši od naslova i broja pjesama bilo je u znaku tog broja, pa su tako u periodu od svibnja do kolovoza, svakog 13. u mjesecu, izašla četiri singla (od kojih je podbacio samo “The Perfect Boy“), zajedno s remixevima objedinjena na EP-u pod nazivom “Hypnagogic States“.

Odlična uvodna šestominutna “Underneath The Stars” svojom atmosferičnošću i dugim, instrumentalnim uvodom podsjeća na mračna vremena “Pornography”, ali odmah potom kontrira joj lepršava “The Only One” te dinamična “Freakshow” koja bi odlično poslužila kao soundtrack za kakav filmski horor.

Kao najbolja stvar albuma nameće se treći po redu singl “Sleep When I’m Dead” koja naprosto plijeni pažnju slušatelja svojom drskošću, a ‘tajna’ ove pjesme možda leži i u tome što je originalno bila zamišljena još tamo za album “Head On The Door”. S “The Reasons Why” ponovo nastupa jedan od mračnijih trenutaka albuma, a moj favorit broj dva je “The Hungry Ghost“, pjesma upečatljivih refrena (zanimljiva i tekstualno), kojom Robert Smith neskriveno povlači paralele s “Wish”.

Osim Roberta Smitha koji već dugo nije bio u ovakvoj skladateljskoj formi treba spomenuti i povratak gitariste Porla Thompsona (nije ga bilo od 1993. do 2005.) čime je bend ponovo postao kvartet. Primjetan je i utjecaj novih glazbenih trendova što je najbolji dokaz da Robert Smith nipošto ne pati za osamdesetima, unatoč tome što njegov crveni ruž na usnama još uvijek nije presušio.

Da rezimiramo još jednom, neosporno je da je u diskografskom opusu The Cure bilo i svjetlijih (ili bi bilo prikladnije reći tamnijih?) trenutaka, ali ostaje činjenica da ovako dobar album The Cure nisu izdali još od 1992. A i ne zaboravimo da na lageru čeka još 20-ak pjesama, što je znak da usprkos godinama (Robert Smith sljedeće godine puni ravno 50) još uvijek nisu rekli svoju zadnju.