Skroz neoriginalan, ali dobar heavy-metal

Da Limb Music ima izuzetno dobre skaute za pronalaženje perspektivnih metal-bendova i nije neka novost, pa se tako angažman talijanske skupine Burning Black može smatrati relativno normalnim događajem.

Kažem relativno, jer za razliku od ogromne većine slučajeva u kojem se
na površinu izvlače anonimci, ovdje je pronađen, pa možemo reći, u
najmanju ruku ‘polugotov’ proizvod kojem je trebala samo adekvatn(ij)a
diskografska potpora.

U ovom je slučaju Limb Music postupio otprilike u stilu skoro svih velikih izdavača koji se baš i ne ističu značajnijim ulaganjem u stvaranje novih imena. Jednostavnije ih je ‘ukrasti’ manjima, i to nakon što ih ovi otkriju, izgrade i trasiraju im put do uspjeha. A kada više ne mogu pratiti njihove (vjerojatno najviše financijske, a valjda i neke druge) zahtjeve, dolaze veliki ‘gazde’ i oni koji najviše pridonesu stvaranju pravih bendova, najčešće ostanu ‘su(h)ših’ džepova.

Tada velikanima preostaje samo pokupiti novac i slavu koji su im doneseni na pladnju i, naravno, zaboraviti da se netko dobrano izmučio i istrošio da im stvori ono čime se ‘ponose što je postalo dio njihova tima’. No već poodavno nije samo u muzici slučaj da velika riba ‘pojede’ malu pa to i da se hoće, ne može se više promijeniti. A i neće se. Valjda tako svima paše i kud ćeš bolje nego kad (ako) su svi sretni i zadovoljni.

Hoće li se nešto takvo dogoditi i u slučaju Burning Blacka kojemu je “MechanicHell“, nakon “Prisoners Of Steel” iz 2008., drugi studijski album, ne bih želio prejudicirati, no da potencijala u tom bendu ima, to je i više nego sigurno. Istina, još je to jedno ime koje nije u svojem stilskom izričaju donijelo pobjedu iz revolucije, ali metal koji oni sviraju, najkraće rečeno – jako je dobar.

Iznadprosječno agresivan i žestok, u tom kontekstu i pomalo neuobičajeno melodičan i supernaglašeno epičan, sound je ovog nadasve zanimljivog benda koji kombinira ‘old school’ heavy, speed i power-metal. A da ne razvlačim štivo s nabrajanjem bendova čiji je utjecaj jasan, reći ću da Burning Black zvuči jako slično Primal Fearu na njegova prva dva albuma.

Dakle, kao netko tko se nakon mnogo godina kojekakvih eksperimentalija i bezvezarija uspio kvalitativno izdići i istovremeno zvučati i ‘plagijatorski’ i svježe. A uz muzičke, o kojima ćemo nešto kasnije, velika, čak i najveća sličnost spomenuta dva benda je u vokalima njihovih frontmena Dana Ainlaya, odnosno Ralfa Scheppersa koji, osim što se razaznaju po ‘boji’, imaju i gotovo iste modulacijske vrijednosti.

Super su moćni, duboki, grubi, stravično potentni, a u nemalom broju slučajeva nikakav problem nije im glasno zavrištati, ali i pokazati svoju emocionalniju stranu. Izuzetno glasan sound najviše ‘vuku’ gitare koje su jako dobro koncipirane, podosta razrađene, s kombinacijom agresivnih, čak divljih i bijesnih speed-thrash riffova, te onih s obiljem groove i catchy karakteristika.

Uključimo li u taj dio priče i izraženo melodične, heavy solaže, koje nisu standardizirane i predvidljive, jasno je da su žice ovdje nešto oko čega se dosta toga ‘vrti’. Dakako, nije to ništa neočekivano niti nešto van propisa i normativa, ali je dobro i zvuči baš onako kako treba – direktno i žestoko. Klavijature su uglavnom prateće forme, zvuče kao savjetnik ‘iz sjene’, dosta samozatajno, ali značajno ulijevaju povjerenje i sigurnost i nesporno pridonose izraženijem atmosferskom ugođaju.

Ne u tako jakom obujmu kako smo u zadnje vrijeme naučeni, pogotovo ne s tako jakim orkestralnim potpisom, već jednostavno onako kako su zamišljene da zvuče u heavy ili power-metalu. Da budu potpora u pravom smislu.

Bubnjarski angažman je očekivano značajniji u pjesmama s određenijom i preciznijom power-metal formom, a malo smeta izostanak jačeg utjecaja basa, pogotovo u okolnostima u kojoj su klavijature manje nazočne, pa se njemu automatizmom otvara prostor za unos atmosfere. A opet, sažimajući to sa aspekta da je ovdje puno toga podređeno energičnosti i agresivnosti, jasno da se negdje trebalo i ‘uštedjeti’.

Zanimljivo je također da se refreni uglavnom ne odvajaju previše od osnovne forme i ima pjesama u kojima treba pripaziti ne bi li ih se uočilo. Naravno, ne zato što su negdje skriveni ili što ih nema, nego jednostavno, pjesme su protočne i kao takve kompletno slušljive i teško se (a i nepotrebno) koncentrirati samo na jedan njihov segment, a najčešće je to onaj refrenski.

Ritmička strana im je univerzalnog karaktera pa ih tako ima od sporih, baladnih, preko srednje brzih, pa sve do ‘brzanaca’. Premda dosta predvidljivih i očekivanih, kako i kada tko što voli, zaista ima za izabrati. Naravno, nisu sve one ritmički ravnolinijske i u svojoj srži sadrže izmjene, no u okvirima dozvoljenih granica, što znači da ne ‘dopuštaju’ prevelike i prenagle promjene tempa.

Vjerojatno najslušljivija stvar je “Purgatory Child“, s amerikaniziranim, za glam-metal karakterističnim početnim riffovima, najjačim utjecajem klavijatura, velikom snagom u srednjem ritmu, te agresivnim, ‘poklapajućim’ kombinacijama heavy-riffova i solaža. Sporijeg ritma je “Reborn From My Sins“, stvar s dosta kričavog pjevanja te središnjih glasovnih ‘hey, hey’ podrški koje, baš kao i maksimalno neepizirani riffovi, vuku neodoljive paralele sa Judas Priest i, pogotovo, s Manowar.

U biti, te dvije pjesme, kao i “Dust And Rain“, imaju, barem mi se tako čini, povećih sličnosti s Primal Fearovom “Under My Spell”, a od onih bržih, power-metalu karakterističnijih naslova, treba istaknuti “Hero Of The Century” i “Messengers Of Hell” (ranije spomenute ‘usporavajuće’ solaže). “Dangerous Game” je melodična stvar s varirajućim, srednje do umjereno brzim ritmom i maestralnim solom, a “Our Sentence” razoran je speed-thrash-power naslov, pogodan za bjesomučno ‘lamatanje’ glavom.

I tako, tu stajemo s izdvajanjem pjesama, da ih baš ne nabrajamo sve. Zato ih sve predlažem čuti, i to od početka, bez ‘preskakanja’, što naravno, ovisi o metalnim afinitetima. A oni bi se trebali preklapati (i poklapati) ili u najmanju ruku biti bliski sa stilskom, ili žanrovskom, formom navedenom u gornjem dijelu teksta.