Skriveno blago Vana Morrisona

Ponovna izdanja često imaju etiketu izbijanja ono malo novaca koje potrošači imaju u svojim džepovima. Konkretno u slučaju Vana Morrisona, album “Veedon Fleece” već je jednom bio izdan na CD-u s pripadajućim remasteringom.

Međutim, tijekom 2008. veći dio njegova kataloga podvrgnut je (opet) remasteringu, ovaj put s oznakom 96K/24bit što bi trebalo uliti strahopoštovanje svakom kupcu i potaknuti da novouređene stare Morrisonove albume stavi u CD player i osjeti razliku. A ako ni to nije dovoljno, nedavno se pojavio Vanov “Astral Weeks Live” koji njegov ponajbolji (i nikad pošteno remasteriran) album smješta u kontekst svjetala pozornice.

Ako se gramzljivost diskografskih kuća stavi na stranu, treba reći da je “Veedon Fleece” iz 1974. rijetka zvjerka u bogatoj zbirci Vana Morrisona. Mnoge njegove ploče su bile proglašavane remek djelima i kao takve redovito zastupljene na koncertima.

“Veedon Fleece” sadrži 5 pjesama koje Van nikad, ama baš nikad, nije svirao na koncertima, 3 su svirane rijetko, dok su samo “You Don’t Pull No Punches, But You Don’t Push the River” i “Streets of Arklow” doživjele više od 20 izvedbi na koncertima. S te strane možda je i opravdano da se na ovaj, digitalno osvježen način slušatelju pokuša približiti jedan od težih, ali definitivno jedan od kreativno plodnijih trenutaka u Vanovom životu.

Iako je bilo i gorih vremena, 1974. godina je, barem vezano za stanja uma najznačajnijih rock autora, bila definitivno najmračnija: Bob Dylan je dovršavao svoj antologijski album o raspadu veze sa svojom tadašnjom suprugom “Blood On the Tracks”, Neil Young je bio usred svoje “Doom Trilogy” (njemu je izašao sjajni “On the Beach”, dok je još siroviji i neobuzdaniji “Tonight’s The Night” bio u pripremi), Gene Clark je izdao mračni kozmički ekstravagantni “No Other”, a Jackson Browne je pokazao tamnu stranu ljetnog kalifornijskog sna na ploči “Late For The Sky”. Joni Mitchell se oporavljala od ljubavnih veza na “Court and Spark”, a Gramu Parsonsu je posthumno izdan album tužnih južnjačkih sličica “Grieous Angel”.

U društvo gore spomenutih se Van uklopio besprijekorno (kad se zadnji put Van Morrison u išta uklopio besprijekorno?). Kao i Dylan, prolazio je teško iskustvo razvoda s voljenom suprugom (dotična ga je dama Janet Planet inspirirala za masu prekrasnih ljubavnih pjesama, od kojih se izdvaja “Tupelo Honey”), kao i Browne je stvorio album tjeskobnog ugođaja u kojem je svaka nota stavljena u položaj da maksimalno preuzima rizik, odnosno kao da je na rubu, kao i Clark na albumu “No Other” Morrison je tražio prosvjećenje kroz glazbu, kao što je i Young skrivao svoj “On The Beach” tako je i Morrison nerado izvodio pjesme s ovog albuma.

“Veedon Fleece” je, dakle, ime Morrisonovog albuma, ali isto tako imaginarno mjesto na kojem Van osjeća unutarnji mir, neka vrsta utočišta. Tako bar kažu studiozniji pripadnici kulta lika i djela Vana Morrisona. Sam Maestro će osobno jednom poštovatelju reći sljedeće: “Veedon Fleece mi ne znači ništa, to sam izmislio.”

Sama ploča donosi prepoznatljiv koktel soula, jazza, countrya i keltskog folka, uz izniman Vanov vokalni učinak, te obilje tmurnih gudačkih premaza upotpunjenih s bolnim puhačima. Komercijalna vrijednost ovog albuma je ograničena, ali umjetnički gledano svaka pjesma je malo putovanje u kojem se ne zna gdje će se i kako završiti, samo je sigurno jedno: ide se u područje posvećenih tajni, olakšanja, duhovnog izlječenja, pa i mistike.

Uostalom, kada čovjek na ploči nekoliko puta spomene ime Williama Blakea, sigurno ne možemo očekivati “I Want To Hold Your Hand”. Po tome, kompletnom zvuku, načinu pjevanja, a i po svojoj umjetničkoj snazi “Veedon Fleece” je svakako usporediv s “Astral Weeks”, s time da je “Veedon Fleece” ipak malo konvencionalniji, otvoreniji i pristupačniji.

Iako ostale pjesme po kvaliteti ne zaostaju niti milimetar, “Bulbs“, “Fair Play“, “Cul de Sac” i “You Don’t Pull No Punches, But You Don’t Push the River” predstavljaju okosnicu albuma.

“Veedon Fleece” predstavlja zvijezdu koja sjaji čas prije nego što će doživjeti potpunu sagorjelost. U Morrisonovu slučaju, to će značiti tišinu koja će trajati tri godine, vidanje rana, razmišljanje o ostavljanju show bussinessa, tretmane kod psihologa, a cijelo razdoblje agonije će biti prekinuto albumom “Period of Transition”.

Uz “Astral Weeks”, “Moondance”, “St. Dominic’s Preview”, “Veedon Fleece” spada u sam vrh najboljih Morrisonovih albuma.