1967. bila je velika godina za rock muziku jer je u kratkom periodu uspjela biti priznata na muzikološkom, sociološkom i političkom nivou. Godinu dana nakon što je rock kao umjetnički pravac doživio ekspanziju, bilo je evidentno da je mnogo toga postalo napuhani balon koji se mora izdušiti za svoje dobro.

Razne gitarističke, klavijaturističke i udaraljkaške solaže i improvizacije su bile cool, ali, ruku na srce, malo je bilo onih koji su iz toga uspjeli izvući emociju i izraziti suštinu. Bombastične pjesme o ljubavi, miru i slobodi su također bile cool, no, budućnost je pokazala da su priče pogotovo o slobodi bile paravan za uvođenje još naglašenijeg individualizma, povećavanje razlika među društvenim staležima, i uvođenje novog konzervativizma na mala vrata. Ideali su, dakle, bili odlično zamišljeni, ali ono što je postignuto, uglavnom je pripremilo teren za punkerske “čistke” – svođenje računa uz legitimno pitanje: “OK hipiji, što ste uspjeli napraviti?”

Progresivnoj struji, koja često nije razumjela kamo ide, suprotstavilo se sažeto, jednostavno i fokusirano pjevanje o relevantnim problemima, o običnoj svakodnevici, često uz rustikalnu atmosferu, uz poštovanje pozitivnih aspekata tradicije. Rim nije bio sagrađen u jednom danu, a velikoj rock eksploziji iz sezone 1967./1968. prethodilo je nekoliko malih koraka do toga, od kojih nisu svi bili vidljivi i značajni na prvi pogled. Činjenica je da je rockerska kontrakultura sa svojim antiratnim stavovima uspjela ubrzati kraj krvavog rata u Vijetnamu, da je dala svoj obol afirmaciji ljudskih prava, da je generacija mladih konačno postala faktor koji se nešto pitao, no nije trebalo dugo da se “WE decade” pretvori u “ME decade”.

Bez obzira na tektonske kulturne, subkulturne i kontrakulturne potrese 1968., na ovim se albumima iz te godine događalo nešto drugo. Svi su oni, unatoč drugačijem stavu nego što je to bilo među mladima poželjno, doživjeli umjetničku afirmaciju, i svaki je od njih ostavio trag u suvremenoj popularnoj muzici. Dakle, nije riječ o albumima koji su poseljačili rock, ali su mu dali novu, drugačiju, pročišćeniju, manje pompoznu perspektivu.

1. The Band – “Music From Big Pink”

Na popisu najboljih debija u povijesti rock muzike rijetko ćete naći “Music From Big Pink” grupe The Band. Ne zato što je album loš (jer nije), nego zato što taj album uopće ne zvuči kao debi. Slijed događaja je bio takav da su ranije snimke grupe također ugledale svjetlo dana i bile označene kao djela visoke kakvoće. “Big Pink” je jedno od onih djela koje zvuče kao rad umjetničke kolonijie mladih lavova pod ravnanjem proslavljenog mentora, što u konačnici i nije daleko od istine: nakon engleske turneje i prometne nesreće u kojoj je skoro izgubio glavu Bob Dylan, u skrovitosti države New York sviraju drugačije pjesme od onog što su izvodili na turneji. Dylan je s grupom koju su sačinjavali multitalentirani instrumentalisti, pjevači i autori snimio stotinjak pjesama koje su u raznim formatima izdane, obično s ključnim riječima “Basement Tapes”, no ništa od tih snimaka nije završilo na ovom albumu. U tri je pjesme Dylan imao svoj udio: “This Wheel’s On Fire”, “Tears of Rage” i “I Shall Be Released”, a ostale pjesme su također zvučale koherentno i sugestivno.

“Ako treba, sagradit ćemo ljepši i stariji Dubrovnik”, jedna je od grotesknih rečenica koje su simbolizirale vandalizam ratnih razaranja. Na ovom je albumu bubnjaru Levonu Helmu, gitaristu Robbieju Robertsonu, klavijaturistu i saksofonistu Garthu Hudsonu, basistu Ricku Danku i pijanistu Richardu Manuelu, pošlo za rukom izgraditi ljepši i stariji rock’n’roll. Povezali su emotivnost countryja, želju za pravdom folka s hedonizmom rocka te zapjevali i zasvirali jezikom koji je podjednako star i moderan. Uostalom, album počinje pjesmom razočaranih roditelja koji se teško nose sa životnim odabirima njihove kćeri (jedno od mogućih tumačenja je da je to riječ o razočaranim vijetnamskim veteranima, a kćer je metafora za Sjedinjene Države). U sredini su pjesme o mužnji krava (“We Can Talk”) i o prešućivanju alibija da se spasi čast ljubavnice “Long Black Veil”, a album završava pjesmom o zatvoreniku (“I Shall Be Released”).

Utjecaj ovog albuma se čuje još i danas, prvenstveno u sastavima koji sviraju americanu, no manje je poznato da je “Big Pink” potakao Erica Claptona da ode iz tadašnje grupe Cream, promijeni stil muzike i ima karijeru kakva je poznata i danas. Elton John je bubnjaru Helmu posvetio pjesmu “Levon”, Aretha Franklin je obradila pjesmu “The Weight”, Jeff Buckley, Paul Weller i Sting “I Shall Be Released”, a pojedini rock novinari smatraju da je “Big Pink” utjecala na Paula McCartneya kad je pisao “Let It Be”. “Music From Big Pink” je utjecao na novu generaciju americane, pogotovo na Mercury Rev i na njihov album “Deserter’s Songs” na kojem su svirali Hudson i Helm. Drive-By Truckersi su 2003. objavili pjesmu “Danko/Manuel” u čast preminulim članovima grupe.

2. The Byrds – “Sweetheart of The Rodeo”

Iako je, retrospektivno gledano, i ovaj album pohvaljen u muzičkim glasilima kao jedan od temeljaca Americane, u periodu objavljivanja u kasno ljeto 1968. teško je naći kontradiktorniju i kontroverzniju ploču. Dakle, početkom te iste 1968., isti sastav objavljuje pjesmu o speedu (“Artificial Energy”), da bi 9 mjeseci poslije pjevušili stihove kao što su:

“My buddies shun me since I turned to Jesus
They say I’m missing a whole world of fun
I live without them and walk in the light
I like the Christian life”

Iako je countryja i bluegrassa bilo i na ranijim, kao i na psihodeličnim albumima grupe, ovako oštar stilski rez iz psihodelije u područje tradicionalnih predrockerskih žanrova neki su protumačili kao hipijevsku sprdačinu. Imamo sljedeću situaciju: zaštitni znak grupe, zvuk 12-žične gitare Rickenbacker, ovdje nije prisutan. Profilirani i relativno plodni autori, Roger McGuinn i Chris Hillman, na ovom albumu ne potpisuju niti jednu jedinu pjesmu kao autori ili koautori. Najprominentniji autor u grupi bio je čovjek za kojeg ni dan-danas nije sigurno je li bio član grupe ili stalni prateći glazbenik na plaći (Gram Parsons) i on je, atipično za 1968. zakucao sjajnu pjesmu o nostalgiji za prošlim vremenima i otuđenosti u sadašnjem vremenu (“Hickory Wind”). Tu je još i soul klasik “You Don’t Miss Your Water” obrađen kao country balada, što će postati jedno od općih mjesta u daljem radu Grama Parsonsa. I ovaj je album baštinio plodove s “Basement Tapesa”, uvodna “You Ain’t Go Nowhere” i zaključna “Nothing Was Delievered” su iz pera Boba Dylana, tada još neizdane pjesme.

Zgodno je podsjetiti se da je samo tri godine prije taj sastav imao dva hita broj 1 na top-listi, bili u medijima predstavljani kao oni koji postavljaju nove žanrove, a 1968. se krpa s, u to doba, marginalnim došljacima kao što je Gram Parsons. I na čudan način, kako već ovaj album i jest čudan, utaban je put novom žanru, jedino što se to 1968. nije shvaćalo. Taj isti Gram Parsons će poslije snimiti nekoliko vrhunskih djela, pokazati Jaggeru i Richardsu kako se svira country (“Honky Tonk Women” i “Wild Horses”) te utabati put americani. 5 godina nakon objavljivanja ovog djela Parsonsu će do glave doći neuredan život i preminut će od posljedica uzimanja opijata. Možda bi za njega bilo bolje da je “propustio čitav svijet zabave”.

Još jedan paradoks ovog albuma je što ga se uglavnom svrstava u podiok “country rock”. Na ovom albumu rocka ima vrlo malo, najviše ga ima u hedonističkom stavu izvođača, no zapravo je riječ o country muzici koju je odsvirao rock sastav. Parsons je mrzio izraz country rock, i kako to već ponekad bude predvidljivo, u vrijeme izdavanja ovog albuma Parsons više nije bio član/pridruženi član grupe The Byrds. Gramova umjetnička vizija će inficirati Chrisa Hillmana i njih dvojica će ubrzo osnovati sastav The Flying Burrito Brothers na kojem će još jasnije artikulirati svoja umjetnička nagnuća, spojiti nespojivo, i dati mu pečat bezvremenosti.

3. The Kinks – “The Kinks Are Village Green Preservation Society”

Iako su Kinksi 1967. završili u velikom stilu, izdavanjem izvrsnog “Something Else By The Kinks” i uspjehom singla “Waterloo Sunset”, Ray Davies i ekipa su se odlučili za stilski zaokret: maglovite distorzirane orkestracije su ostavili po strani, i odlučili su načiniti album pastoralnog nevinog ugođaja, gdje ne postoje poroci, gradska neuroza, urbana prepotencija i slično. 1968. tako najprofiliraniji britanski sastav koji se ne zove The Beatles s nostalgijom pjeva o ukidanju željezničkih linija, starim ljubavima i prijateljima, fotografiranju kao vidu dokazivanja vlastitog postojanja (svaka sličnost s društvenim mrežama je, hm, slučajna) i generalno, jednostavnijem načinu života, što možda ponajbolje opisuje stih “God save little shops, china cups and virginity”. Dalje podbadanje moderne tehnologije čija neadekvatna upotreba potiče alijenaciju vidimo u stihu “People take pictures of each other just to prove they really existed” kao i u kompletnoj pjesmi “Picture Book”, a Davies nije propustio da se nježnim riječima obrati osobi koja vjerojatno nosi titulu kraljice noći i dobra je u pružanju nježnosti (“Monica”). Može se diskutirati da je “Revolution No. 9” s “Bijelog albuma” primjer vrhunske umjetnosti koja nije za svakoga, potpisnik ovih redaka će uvijek skočiti i reći da je to pimplanje bez kraja i konca i da su takvi komadi nazovi umjetnosti zaslužili detronizaciju i povratak forme refren-strofa-prijelaz-solo-gotovo u uvrh glave 4 minute.

Glazbeni oslonac ovog albuma su vodvilji, cabareti, rani blues, stari mjuzikli, podcrtani uglavnom štektajućim i marširajućim ritmovima, odnosno, gotovo sve muzičke forme koje dozvoljavaju lajavom Rayu Daviesu da iz vizure momka koji voli tradiciju svog starog kraja ispali svašta. Pristup “manje je više” dozvolio je grupi da se usredotoči na ono što radi najbolje. Kinksi su uvijek bili vrhunski ozbiljno neozbiljni bend koji u par stihova može reći više toga nego razni starmali progresivci. Nije ni čudo da su deset godina poslije izdavanja ovog albuma punkeri voljeli Kinkse kao stariju braću po gitarama, pogotovo to važi za Paula Wellera i grupu The Jam.

Iako je najavni singl “Days” lijepo pripremio teren, ovaj je album komercijalno pao kao žrtva Daviesovog studijskog perfekcionizma, nekoliko puta odgađan datum izdavanja je minirao bilo kakve komercijalne šanse. Naime, album je izdan istog dana i iste godine kad i “The Beatles” Beatlesa, ukratko, previše dobre muzike za jedan dan… Pop i rock svijet toga doba odabrali su već raskalašene dobrice iz Liverpoola, iako je iz ove perspektive jasno da je Davies sa svojim drugarima napravio koncizniji i artikuliraniji posao.

4. The Beach Boys – “Friends”

Ako su Kinksi pjevali o selu, Beach Boysi su pjevali o predgrađu. No dobro, suburbija se na ovom pitomom i pristupačnom albumu nigdje ne spominje, ali po odabiru tema da se zaključiti da su ciljna publika mlade obitelji koji neopterećeni bilo čime uživaju u malim stvarima, kao što je obiteljska harmonija, odlazak maseru, promatranje ptica, pjevanje uspavanki i transcendentalna meditacija.

Uspjeh? U SAD je album slavno propao, u Britaniji je došao do broja 13 na top listi. Manje je poznato da su neki Beach Boysi (ponajviše Mike Love, nešto manje Al Jardine i Dennis Wilson) skupa s Beatlesima proučavali transcendentalnu meditaciju kod Maharishija Mahesha Yogija u Indiji, i dok su Beatlesi isporučili bučan, razdrman, čudan i prepotentan album, njihovi dragi kalifornijski prijatelji – sve suprotno. Beatlesi su bilježili uspjeh karijere, a Beach Boysi – neuspjeh dotadašnje karijere. U doba ove ploče Wilsoni, Love, Jardine i Johnston nisu uspjeli skupiti niti 1000 ljudi u New Yorku, turneja koja se zbog obimnog angažmana cvjećara mogla nazvati “flower power” je otkazana (gubici su se mjerili šesteroznamenkastim brojevima, u današnje doba bi to bili milijunski iznosi), a najbliže vrhovima top-lista su osjetili kada je Mike Love jednog jutra u Indiji slušao Paula McCartneya kako je friško napisao “Back in the USSR”.

Bezobrazluk na stranu, Brian Wilson je jednom prilikom rekao da mu je “Friends” najdraži album, draži od “Pet Sounds” jer mu ne izaziva tolike emocije i podsjeća ga na period kad se činilo da će si popravit život i da će mu krenuti nabolje. Naslovna pjesma se proučava(la) na Berklee School of Music kao primjer kako napisati pjesmu u ritmu valcera. Primjer deficita ambicioznosti je “Busy Doin’ Nothing”, prava seinfeldovska pjesma “o ničemu”, u bossa nova stilu, Brian objašnjava kako je zaboravio broj telefona, kako doći do njega doma, i kako puno telefonira. Pjesma zvuči mnogo bolje nego što je ovdje opisana, a album je našao svoje sljedbenike u okvirima prvog brit-popa i indie rocka.

5. Van Morrison – “Astral Weeks”

U svojim rijetkim intervjuima Van the Man je govorio kako je tijekom snimanja ovog albuma doslovno gladovao i da je to bila situacija “make or break”. Nevjerojatno je kako je Morrison vjerovao u te pjesme, jer drugačije se ne može opisati činjenica da je, unatoč nekomercijalnom amalgamu soula, jazza i bluesa, Van sve svoje karte stavio na “Astral Weeks”. Valja se toga sjetiti kad muzičari počnu pisati komercijalno smeće, “jer će se prodati”. Van je vjerovao u zlato od ovog albuma, a ja vjerujem da je Van ovaj album kuhao u sebi prve 23 godine svog života.

Morrison se nije nagledao novaca ni onda kad su počeli stizati tantijeme, no “Astral Weeks” je ovom svojeglavom irskom kantautoru definirao karijeru. Fini je to doseg za umjetnika koji u to doba nije imao novaca ni da plati pratećim muzičarima – probe. “Astral Weeks” je poput albuma Beach Boysa “Pet Sounds” konstantno na vrhovima top-lista “najboljih svih vremena” i poput “Pet Sounds”, njegova vrijednost raste s vremenom. To su albumi veći od rocka, nadahnut soulom i jazzom Morrison je stvorio svoj svijet likova koji zvuči antički, rustikalno i potpuno van vremena, kako i sam kaže u naslovnoj pjesmi “In another time, in another place”. Kao stožerna remek djela s ovog albuma dio kritičara i publike smatra pjesme “Cypress Avenue” (po ulici u Belfastu) i “Madame George”, no svoje mjesto pod suncem su našle i “The Way Young Lovers Do” (zapažena obrada Jeffa Buckleya), “Sweet Thing” i naprasno odsječena “Slim Slow Slider”, po Morrisonovim riječima, posveta nekoj duši koja se nije snašla u velikom gradu. Svijet na albumu “Astral Weeks” datira iz Belfasta iz vremena u kojem je Morrison odrastao, uz naravno, uvijek prisutnu Morrisonovu maštu. “Ballerina” je posveta tadašnjoj Vanovoj supruzi Janet Planet (dotična dama je od svog muža kao posvetu dobila još i “Tupelo Honey”).

Malo je umjetnika koji su se usudili pokušati napraviti ono što je učinio Morrison na ovoj kolekciji pjesama, no o utjecaju “Astral Weeksa” na njihove živote govori da je ovaj album omiljen među veličinama kao što su Bono Vox, Bruce Springsteen, Elvis Costello, Brian Wilson.

Recept za uspjeh je – razraditi pjesme do kraja, onda pozvati prateće muzičare, dati im slobodu da sviraju što misle da treba, a onda producent kontra volje glavne zvijezde ugura gudače. Fantastično, nije li?

6. Pentangle – “Sweet Child”

Nagradno pitanje za slavu: što ovaj album ima zajedničko s albumom “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”? Pentangle je nepravedno zapostavljeni britanski folk sastav koji je 1968. snimio ovaj dvostruki album, sastavljen od jedne LP-ploče uživo snimljene u Royal Festival Hall i jedne LP-ploče studijskih snimaka. Pentangle je kvintet u kojem su svirali sjajni gitaristi John Renbourne i Bert Jansch (inspirirat će brojne, pitajte Neila Younga kad ga sretnete), proslavljeni basist Danny Thompson, bubnjar Terry Cox (svirao s Eltonom, Aznavourom, Bowiejem…) i pjevačica Jacqui McShee.

Iako su debi, istoimeni album snimili također 1968., ovo je ipak jače djelo, na kojem su izveli fuziju folka s jazzom, radili su što su mogli i htjeli, live-snimke stavljali kraj studijskih, pa neka slušatelji čuju razliku, kraj engleskih tradicionala svirali su melodije Charlesa Mingusa i Milesa Davisa. U to doba Davis će iskazivati želju da svoj izričaj približi rocku. Iako vremenski najdulji, “Sweet Child” je nježni cvijet među ovim albumima, gotovo u potpunosti akustičan i gotovo u potpunosti ignorira bilo što vezano s rockom. Fantastično rezoniranje vokala i gitara nadahnut će Led Zeppeline i njihove ekskurzije u britanski folk.

Odgovor na nagradno pitanje za slavu je: autora omota.

7. Dr. John – “Gris-Gris”

Najlakše bi bilo napisati da je “Gris-Gris” nulta točka bilo kakvog freak-folka bilo gdje, no ovo je mnogo više od toga, to je tapiserija zvukova i melodija kakve čuju, po relativnom mišljenju čovjeka koji to nikad nije probao, oni koji se na nekom proplanku ili seoskom imanju nažderu dobre bunike te čarobnih gljiva, sve to zaliju absintom i imaju najbolji provod na svijetu. “Gris-Gris” je posveta svim grešnim prigodama i onima koji su se odlučili sve to kušati.

U vrijeme objavljivanja mnogi (uključujući šefa diskografske kuće Atlantic Ahmeta Erteguna) nisu razumjeli ovaj album, 50 godina poslije riječ je o sjajnom spoju psihodelije i muzičke tradicije New Orleansa. Pjesme su tek fragmenti koji dočaravaju atmosferu, a glas Dr. Johna je najmoćniji instrument u ovom zvukovlju. Ovaj album svakako ne pruža neku mudriju perspektivu, ali pokazuje koliko muzički tradicionalizam može, u skladu s umjetničkom vizijom pomaknuti granice. Bez obzira na obilje psihodelije na ovom albumu, on zvuči drevno, poput šamanskog obreda i svaki slušatelj je pozvan da se prepusti tim neobičnim tokovima svijesti.

0 Shares