Sasvim prosječni ‘kemičari’

Makar su prije dvije godine imali intergalaktički hit “Galvanize”, u glazbi The Chemical Brothersa se počeo osjećati lagani zamor materijala, tako da sam s velikim nestrpljenjem očekivao što nam novog može ponuditi ovaj legendaran bend 90-tih.

“We Are The Night” bi naslovom mogao ukazivati da su se vratili u prvi plan dance glazbe, ali im je ovo ipak samo želja, pošto je novi album tek sjena slavnim prethodnicima, uz tek pokoju pjesmu vrijednu spomena.

U većini materijala shvaća se da bend pokušava reciklirati svoje dane slave, ali im to nikako ne uspijeva pa se kod pjesama osjeća dosada i neinovatinost.

Shvativši da ih stariji fanovi baš i ne ‘šmekaju’ previše, pokušali su se dodvoriti mlađahnoj publici pa su pozvali Klaxonse i Willy Masona da im gostuju na šestom studijskom albumu. I dok je prisustvo Klaxonsa više-manje logično zbog sličnog sounda, Willy Mason mi je na prvi pogled izgledao izgubljeno ovdje, ali je svojim vokalom uljepšao pjesme ‘kemijskog dua’.

Album otvara “No Path To Follow“, koji služi kao ‘intro’ cijelom albumu. Već sljedeća “We Are The Night” na prvi pogled pokazuje da su The Chemical Brothersi u vrhunskoj formi, ali se u nadolazećim pjesmama razvodne. Na vrlo dinamičnoj podlozi je posložena elektronika koja vas jednostavno vuče na ples i izlaske pa vrlo teško možete ostati zakovani za ugodnu fotelju u vašem dnevnom boravku.

“All Rights Reversed” je vrlo približena nu-raveu, stoga i ne čudi gostovanje pionira tog žanra Klaxonsa, dok “Saturate” počinje minimalistički da bi se uskoro prebacila u višu brzinu. Najavni singl “Do It Again” je nekako najmračniji, a da sam ja birao, zasigurno ga ne bih izabrao za singl, jer smatram da je to jedna od najiritantnijih pjesama albuma.

Sljedeća “Das Spiegel” je jedna od najmelodičnijih, “The Salmon Dance” u kojoj gostuje Fatlip je pomalo djetinjasta, “Burst Generator” bombastična, a gostovanje Masona u “Battle Scars” ispada kao jedan od boljih momenata zbog vokalnih akrobacija mladog kantautora. Gostovanje teksaških Midlake u posljednjoj “The Pills Won’t Help You Now” ispada vrlo mliječno, jer više vuče na melankoliju Midlakea, a ne na neku pjesmu ‘kemičara’.

Što se tiče plesnih podija, The Chemical Brothers su još uvijek tu, ali ipak ih gaze mlađe snage, prvenstveno mislim tu na Murphya i njegov LCD Soundsystem, a onda i Mark Ronsona, Klaxonse i druge, koji su u ovoj godini izdali mnogo zanimljivije albume od “We Are The Night”.

Svakim danom mi se sve više čini da elektronska glazba nema mnogo novog za ponuditi pa stalnim kretanjima u krug dolazimo do istih autora sa sve lošijim izdanjima. “We Are The Night” nije skroz slab album, već je samo prosječan i daleko od onog što su radili na početku karijere.

Možda uspiju skupiti snage da naprave ponovno neki veliki album, ali s ovakvim izdanjima ‘zlatne sredine’ teško će uspjeti u borbu s ‘mladim lavovima’. Nekoliko singlica prati niz loših i prezamornih pjesama tako da skup zvuči pomalo nesuvislo. Možda bi bilo bolje da su se još malo poigrali u studiju pa za koji mjesec izdali album…

Ovako, na kraju, The Chemical Brothersi su se vratili, “We Are The Night” je sasvim prosječan, eletronika lagano odumire… Moramo naći nešto novo za čagicu!